Komplementarnost kulturnih politika Vijeća Europe i Europske unije došla je do izražaja u mnogo slučajeva posljednjih decenija, a posebno je vidljiva kod dva zajednička programa, Dana europskog naslijeđa i Interkulturnih gradova. Ovdje ćemo ukratko predstaviti program Dani europskog naslijeđa (European Heritage Days, stoga u nastavku i: EHD), kao nedvojbeno najveći i program s daleko najbrojnijim učešćem građana. Njegova tradicija traje od 1985. godine, kada ga je inicirao francuski ministar kulture Jack Lang. Te godine organizirani su prvi Dani europskog naslijeđa u Francuskoj da bi ideja ubrzo bila prihvaćena i u drugim europskim zemljama.
Vijeće Europe je 1991. godine zvanično stalo iza programa koji ima za cilj otvoriti građane prema baštini, približiti baštinu građanima, dizati svijesti o njenoj višestrukoj vrijednosti, te posebno naglasiti njen značaj u izgradnji zajedničkog europskog identiteta. Incijativu je 1999. godine podržala i Europska komisija čime je došlo do stvaranja zajedničkog kulturnog programa na nivou Europe u kojem svake godine učestvuju milioni građana.1
Dani naslijeđa organiziraju se u 50 država potpisnica Europske konvencije o kulturi, svake godine u septembru. Iako se u osnovi radi o europskoj inicijativi, Dani europskog naslijeđa imaju jako izraženu nacionalnu i lokalnu dimenziju, čime se potencira činjenica da su odgovornost i upravljanje naslijeđem najvećim dijelom na nacionalnim i lokalnim razinama.
Danas se argumentirano može tvrditi da EHD ima potencijal da postane jedan od najvidljivijih programa u Europi, najprepoznatljiviji u javnosti, da promovira pozitivan imidž Europe i povezuje različite zajednice, narode i regione. On predstavlja kolektivnu akciju kojom se olakšava pristup kulturi i naslijeđu za sve građane. Pristup kulturnom naslijeđu tretira se kao aspekt prava na učešće u kulturnom životu, kako je to definirano i u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.
U nekim zemljama ovaj program se odvija pod nazivom Dani otvorenih vrata, čime se na krajnje otvoren i eksplicitan način nastoji uspostaviti kontakt između građana i naslijeđa. Preko 100.000 različitih lokaliteta kulturne baštine i institucija kulture širom Europe postaju dostupni posjetiocima, a neki od njih su otvoreni za posjetioce isključivo u okviru EHD programa. Prema podacima Eurobarometra iz 2013. godine, posjeta lokalitetima kulturne baštine predstavlja najistaknutiju kulturnu aktivnost kod Europljana. Tako se 52% anketiranih izjasnilo da je u prethodnoj godini posjetilo neki lokalitet kulturne baštine. Na drugom mjestu je odlazak u muzeje, što je uradilo 37% ispitanika.
Cilj ovakvog načina povezivanja europskih građana s kulturnim naslijeđem nije samo ostvarivanje prava na pristup naslijeđu već ohrabrivanje i podsticanje da budu aktivno uključeni u njegovu zaštitu i čuvanje za buduće generacije. Programom se podiže svijest o važnosti naslijeđa, stimulira interes kod mlađih generacija za njihovu zajedničku prošlost, informira javnost i stalno podsjeća predstavnike vlasti na potrebu zaštite kulturnog naslijeđa koje je sve češće izloženo novim opasnostima. Svijest da naslijeđe ne pripada samo nama, ovdje i danas, već i onima koji će doći nakon nas, predstavlja opći društveni imperativ. S tim u vezi nužno je poduzeti mjere neophodne za dugotrajnu održivost naslijeđa. Pri tom se ne misli samo na njegovu održivost u materijalnom smislu, već na razvoj svijesti kod mlađih naraštaja, njegovo razumijevanje, duhovno i emotivno poimanje.
Poticanjem većeg interesa za zajedničku historiju kod mladih Europljana nastoji se kreirati ozračje koje će ujedno dodatno stimulirati shvatanje bogatog mozaika europske kulture. To bi značajno doprinijelo jačanju tolerancije i suprostavljanju rasizmu i ksenofobiji, sve češćim pojavama u savremenim europskim društvima.
U multikulturnoj Europi, karakterističnoj po razmjenama i mobilnosti, sve je naglašenija potreba da se svakom pojedincu omogući da se prepozna i identificira s vlastitim naslijeđem, njegovim korijenima, jednim ili više njih, a istovremeno da bude u mogućnosti spoznati i prihvatiti kulturu drugih.
Kako bi se osigurala koherentnost EHD programa na cijelom europskom prostoru Vijeće Europe usvojilo je nekoliko zajedničkih principa koji su obavezujući za sve zemlje. Formirano je nekoliko tijela i radnih grupa koji su odgovorni za kreiranje politika i strateških pravaca za dalji razvoj programa. Značajno je napomenuti da su Vijeće Europe i Europska unija od 2008. do 2014. godine organizirali i godišnji forum posvećen naslijeđu. Ti skupovi su predstavljali neku vrstu stjecišta međunarodnih puteva, na kojima bi se susreli protagonisti, profesionalci ili volonteri, uključeni u interpretaciju, komunikaciju i aktivnosti vezane za jačanje svijesti o kulturnom naslijeđu.
Preko ovog instrumenta, Vijeće Europe uspjelo je obezbjediti redovnu godišnju javnu raspravu na nivou Europe o uspostavljenim praksama, metodama i tehnikama u tumačenju, komunikaciji i širenju know-how o kulturnoj baštini. Tu se razmjenjuju i ažuriraju informacije o promjenama s kojima se europska društva suočavaju, te istražuju novi inovativni modaliteti pristupa naslijeđu. Forumi su bili prilika za osvrt kreatora kulturnih politka na glavne trendove u sektoru naslijeđa i nude priliku za direktnu razmjenu ideja i iskustava. To je mjesto susreta širokog spektra profesionalaca: stručnjaka za naslijeđe, predstavnika javne uprave, turističkih i kulturnih radnika, promotora i posrednika u kulturi, predstavnika iz kulturne i kreativne industrije, akademske zajednice, naučnih istraživača, edukatora, studenta, volontera i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija.
U okviru višedecenijskog programa Dani europske baštine realizirane su brojne i raznovrsne aktivnosti, ali jedna ipak zaslužuje da bude posebno istaknuta: usvajanje Okvirne konvencije o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo – tzv. Faro konvencija – u oktobru 2005. godine. Sa širim konceptom u odnosu na Europsku konvenciju o kulturi, Faro konvencija pristup naslijeđu stavlja u kontekst 21. stoljeća.2
Ona pokušava doći do izbalansiranog prava na pristup kulturnom naslijeđu i odgovornosti za to naslijeđe, kako svakog građanina pojedinačno, tako i institucija vlasti. Ovaj međunarodni ugovor zagovara nužnost aktivnog učešća svih članova društva u identifikaciji, prepoznavanju i upravljanju baštinom, materijalnom i nematerijalnom. Ta ideja o sudjelovanju javnosti u prepoznavanju i valorizaciji baštine dovodi u direktnu korelaciju Faro konvenciju i program EHD. Dani europske baštine na najbolji način demonstriraju da je teorijski jezik konvencije moguće vrlo efikasno primjeniti u praksi. Tu se susrećemo s vrlo živim i praktičnim primjerima primjene principa i duha Faro konvencije, čime se pokazuje da promjene našeg odnosa prema naslijeđu mogu polučiti višestruku korist za društvo u cjelini.
U institucijama Europske unije sve je izraženija svijest o razvojnoj dimenziji kulturnog naslijeđa. Androulla Vassiliou, bivša europska komesarka za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i mlade, naglašavala je snažnu potrebu za unapređenjem komunikacije i obrazovanja (formalnog i neformalnog), u vezi s naslijeđem, čime bi se osiguralo da građani Europe budu svjesni ne samo svoje zajedničke baštine, već da razviju i istinski osjećaj vlasništva.3 Zato se naglašava važnost što šireg učešća građana u pružanju podrške ulozi kulture i baštine u novoj ekonomskoj paradigmi u Europi. Ta vizija zagovara veće, a ne manje ulaganje u kulturni sektor, te naglašava da u tom ulaganju ne bismo smjeli vidjeti trošak, nego investiciju. Upravo u tom kontekstu je potrebno sagledavati važno mjesto koje je sektor kulture dobio u strategiji Europa 2020, za pametan, održiv i inkluzivan ekonomske rast, kao i u UN Agendi za održivi razvoj 2030.
Naslijeđe je duboko utkano u identitet svakog pojedinca. Predstavlja lični doživljaj, ali u isto vrijeme naslijeđe je nešto što svi dijelimo. Većina građana Europe danas baštini više naslijeđa. Suština europske dimenzije pristupa naslijeđu jeste shvatanje da razlike mogu i trebaju biti izvor snage, a ne podjele. Još u vrijeme pisanja Faro konvencije, stručnjaci koji su bili angažirani ne njenoj pripremi, prepoznali su da se značenje termina „naslijeđe“ mijenjalo tokom vremena, te da će se nesumnjivo i dalje mijenjati. Poimanje naslijeđa kojeg smo imali 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, kao nečeg što postoji izolovano i zaštićeno od svakodnevnog života, dobilo je novu dimenziju. Pod tim pojmom danas podrazumijevamo nešto što je određeno društvenim konsenzusom: ono oko čega se jedno društvo složilo da ima vrijednost da bude proglašeno baštinom. Naslijeđe, dakle, pretpostavlja demokratski sporazum unutar i između društvenih zajednica.
Dani evropskog naslijeđa ilustriraju mnogo onoga što je ključno za Okvirnu konvenciju o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo. Uglavnom su to osjećaj pripadnosti, bolje razumijevanje i kulturne veze s naslijeđem na lokalnom nivou. Kao što navodi i Faro konvencija, društvena relevantnost naslijeđa leži i u njegovoj upotrebi pri rješavanju sukoba i za jačanje socijalne kohezije na osnovu uzajamnog poštovanja naslijeđa drugih.4 Postoji visok stepen saglasnosti da napori u obrazovanju o naslijeđu moraju biti u fokusu europskih kulturnih politika, u smislu da obrazovanje znači istinski pokušaj da se ohrabre građani da istraže, identificiraju i vrednuju kulturno naslijeđe na vlastiti način, a ne da budu izloženi pukoj indoktrinaciji od strane „stručnjaka“. Naslijeđe je uvijek vezana za identitet: njegovu izgradnju, tumačenje i brojne slojevite prirode naših identiteta. Ono nas definira na mnogo načina: kao pojedince, kao zajednice i kao nacije. U naslijeđe ulazi sve ono što smo odabrali da budemo, ali i ono što odbijamo ili smo odbacili. Izgradnja bilo kojeg novog identiteta, pa tako i europskog, ni u kojem slučaju ne znači potiranje lokalnog.
Naslijeđe ima ogroman potencijal da bude produktivan izvor za učenje o međusobnom razumijevanju. Analiza propisa Europske unije i Vijeća Europe ukazuje da donosioci odluka u europskim institucijama postaju sve više svjesni tog potencijala baštine za vođenje konstruktivnog društvenog dijaloga, kako na lokalnoj, tako i na regionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. Među ekspertima za naslijeđe postoji široki konsenzus o posebnoj važnosti dijaloga u europskim društvima koja postaju sve raznolikija. Razvoj dijaloga kroz naslijeđe i upoznavanje naslijeđa koje pripada drugom u znatnoj mjeri pomažu relaksiranju odnosa među ljudima koji imaju različite prošlosti, različite historije i pripadaju različitim kulturama. U tom svjetlu potrebno je sagledavati i inicijativu da se 2018. proglasi Europskom godinom kulturne baštine.5
Bosna i Hercegovina se priključila programu Dani europskog naslijeđa 1997. godine, kada je Federacija BiH po prvi put organizirala događaje posvećene arhitektonskom naslijeđu. Dok Federacija od tada svake godine učestvuje u ovoj inicijativi, Republika Srpska joj se priključila tek 2008. godine. Već ova neusklađenost upućuje na to da su bosanskohercegovačke kulturne politike još uvijek daleko od deklarativno prihvaćenih europskih vrijednosti.6
Dodajmo tome i činjenicu da ova manifestacija nije uspjela ni prijeći entitetsku granicu, odnosno da nije bilo nijednog zajedničkog programskog događaja koji bi bio organiziran na nivou države ili zajednički ispred dva entitetska ministarstva.7 Nepostojanje političke volje za zajedničku promociju kulturnog naslijeđa potvrđuje zatvorenost ključnih kreatora kulturnih politika u BiH, odnosno njihove uslovljenosti aktuelnim etnopolitikama. Na taj način i europska incijativa koja bi u svojoj suštini trebala simbolizirati otvorenost, povezivanje naroda, kultura i religija, uspostavljati dijalog i graditi mostove među ljudima, predstavljati i pokazivati sve ono što jeste sastavni dio identieta bosanskohercegovačkih naroda – ostaje limitirana i uskraćena da dosegne istinske ciljeve Vijeća Europe i Europske unije. To se posebno odnosi na promociju naslijeđa u funkciji ostvarivanja interkulturnog dijalog i održivog razvoja.
Pregledom svih prethodno organiziranih događaja EHD od strane bosanskohercegovačkih entiteta uočavamo da je pristup naslijeđu nerijetko opterećen etničkim predznakom. Odabir tema, prezentacija naslijeđa i cjelokupan način organizacije programa EHD uglavnom ima jednonacionalan karakter, s naglašenom tendencijom predstavljanja naslijeđa koje se vezuje za jednu etno-religijsku tradiciju. Drugi problematičan pristup Danima europskog naslijeđa jeste prezentacija stradanja civilnog stanovništva određenog kraja u prošlosti, ali uz selektivan pristup historiji: činjenice se iskrivljuju i zamagljuju, kako bi se istaknulo stradanje (ili historijska prisutnost) samo jedne etničke grupe u određenom kraju. U takvim situacijama naslijeđe ne samo da ne doprinosi unapređenju dijaloga i boljem razumijevanju, već je zloupotrebljeno u svrhu promocije nacionalizma i dnevnih politika. Situiranjem naslijeđa u zajedničku europsku historiju, u širi europski kontekst, bio bi jedan od savremenih pristupa. Historijska dešavanja je lakše razumjeti ako ih sagledamo (i) kao internacionalni fenomen, a ne isključivo u kontekstu nacionalnog identiteta.8
Upozorimo na kraju da ni regionalna dimenzija saradnje u okviru programa EHD nije ostvarila poseban napredak.
Na jednoj strani, brojne deklaracije Vijeća ministara kulture Jugoistočne Europe, te Ohridska regionalna strategija o kulturnoj saradnji u Jugoistočnoj Europi (2014),9 ističu kulturno naslijeđe kao važan faktor za ostvarivanje održivog društvenog i ekonomskog razvoja, te kao pokretačku snaga za unapređenje dijaloga, kreativnosti, promocije kulturne raznolikosti, dobrog susjedstva i jačanja kohezije. Ali, nasuprot tome, u regionu je zabilježen tek jedan slučaj saradnje u okviru programa Dani europskog naslijeđa, odnosno predstavljanje bosanskohercegovačkog naslijeđa izvan državnih granica. Riječ je o zajedničkoj aktivnosti BiH i Republike Srbije koja je realizirana u Muzeju Prijepolja 2009. godine. Izložbama Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i Nakit kroz vjekove Muzeja Republike Srpske predstavljen je dio bogatog kulturnog naslijeđa naše zemlje. To je bila prilika da tri susjedne zemlje (BiH, Srbija i Crna Gora) putem gostujućih izložbi ukažu i pokažu zajedničko kulturno naslijeđe koje se na ovim prostorima taložilo kroz stoljeća, međusobno ispreplitalo, povezivalo, te ove narode činilo bogatijim i – ako to naslijeđe ispravno interpretiramo – otvorenim za toleranciju.
- 1. Prema statističkim podacima za 2012. godinu oko 20 milona posjetilaca širom Europe posjetilo je neke od ustanova kulturno-historijskog naslijeđa, arheološka nalazišta, prirodne rezervate ili druge oblike manifestacija EHD-a. Procjenjuje se da je ta brojka u 2017. godini dosegnula i do 30 miliona osoba koje su posjetile 50.000 različitih spomenika i drugih objekata kulturnog naslijeđa koji su dostupni građanstvu u okviru programa EHD. Za više podataka, vidjeti web site programa.
- 2. Usvojena 27. 10. 2005., Faro konvencija je stupila na snagu 01. 16. 2011. nakon što ju je ratificiralo deset država. Među njima je bila i BiH, jer ju je potpisala 15. 10. 2008., a ratificirala 30. 04. 2009. Vidjeti više na: https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/199
- 3. Kao, na primjer, u svom izlaganju na godišnjem forumu 2012. godine, na Cipru.
- 4. Europska konvencija o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo, Faro 2005., Član 7.
- 5. Odluka Vijeća i Europskog parlamenta kojom se 2018. određuje kao Evropska godina kulturne baštine donesena je 17. 05. 2017. na temelju prijedloga Komisije od 30. 08. 2016. godine. Više o ovoj incijativi na: https://europa.eu/cultural-heritage/ (pristupljeno: 10. 05. 2018.)
- 6. Ovdje se misli isključivo na tendencije u kulturnim politikama koje se zagovaraju u institucijama Vijeća Europe i Europske unije, a ne i na kulturne politike njihovih pojedinih država članica.
- 7. Analiza je urađena na osnovu evaluacijskih upitnika koje sve zemlje dostavljaju Vijeću Europe nakon održanih EHD manifestacija.
- 8. Council of Europe (2009), First European Heritage Forum on Heritage and Dialogue, Brussels 23.–24. 10. 2008. Izvještaj Françoisa Matarassa.
- 9. Za širi uvid u sadržaj Ohridske regionalne strategije i deklaracija usvojenih na konferencijama Vijeća ministara kulture Jugoistočne Europe, vidjeti: http://comocosee.org/ (pristupljeno: 20. 04. 2018.)
