Predmet ovog teksta je analiza uticaja oživljenog nacionalizma i radikalnih političkih koncepcija na tendencije političke i ideološke instrumentalizacije kulture i umjetnosti. Oživljeni nacionalizam postaje osnova artikulacije kulturnih politika u mnogim evropskim zemljama. U Hrvatskoj se nakon parlamentarnih izbora odvija proces ubrzanog instrumentaliziranja kulture u ideološke svrhe, te artikuliranja radikalne nacionalne kulturne politike. U Bosni i Hercegovini kultura je instrumentalizirana u slučaju etničke raspodjele sredstava Federalnog ministarstva kulture i sporta. Oživljavanje nacionalizma, politička i ideološka zloupotreba kulture, kao i konstituiranje etno-nacionalno definisane kulturne politike ukazuje na jačanje autoritarnih koncepcija kulturne politike. Uspostavom autonomije kulture onemogućit će se pokušaji njene zloupotrebe, te omogućiti aktiviranje njezinih emancipatorskih i subverzivnih potencijala, odnosno njezinog kritičkog odnosa prema vladajućem poretku, dominantnom sistemu vrijednosti, ustaljenim konvencijama i svakom obliku društvene dominacije.
Uvod
Model kulturne politike koji se provodi u nekoj državi u najvećoj mjeri zavisi od ideološkog identiteta trenutne političke vlasti, odnosno, od njezinog razumijevanja uloge kulture i umjetnosti u društvu. Tako, naprimjer, ako je na vlasti neka od stranaka političke desnice (ako uopće još možemo prihvatiti ovakvu političku klasifikaciju), najvjerovatnije je da će odabrati model kulturne politike koji uvažava tradicionalne vrijednosti, podržava projekte nacionalne kulture i koji, često, ima negativan odnos prema savremenim tokovima umjetnosti. Ta koncepcija preferira klasična nacionalna djela, afirmira kontinuitet nacionalnog i kulturnog identiteta, veći značaj pridaje institucionalnoj od nezavisne kulturne scene, forsira projekte od nacionalnog značaja itd. S druge strane, ukoliko je na vlasti neka od stranaka političke ljevice, najvjerovatnije da će za model kulturne politike odabrati koncepciju koja zagovara autonomiju kulture i veći stupanj kulturne komunikacije i razmjene, koncepciju koja će se suprotstavljati procesima pretjerane retradicionalizacije, koncepciju koja je otvorena za kulturno posredovanje identiteta i koja kulturu ne vezuje isključivo za naciju i državu. Ova karakterizacija ideološke uslovljenosti kulturnih politika je pojednostavljena, te ona ne treba biti shvaćena kruto, odnosno, na način da npr. kulturna politika formirana u okviru lijevog političkog diskursa ne treba imati nacionalnu komponentu ili da ta politika ne uočava značaj institucionalne kulture. Uz to, treba napomenuti, da politički akteri u praksi najčešće uopće nemaju smisleno artikuliranu kulturnu politiku, niti izgrađen stav kakav bi odnos države prema kulturi trebao biti.
Suvremena društva i vlast u njima stalno tragaju za najadekvatnijim koncepcijama kulturne politike koje bi omogućile razvoj kulturnih potreba i navika, te učinile kulturu dostupnom svim građanima. Međutim, oživljavanje nacionalizma i jačanje radikalnih političkih koncepcija dovodi, pored ostalog, i do političke i ideološke instrumentalizacije kulture i umjetnosti. Ujedno, ti procesi značajno utiču na oblikovanje kulturnih politika u evropskim zemljama. Kulturne politike sve više bivaju određene etno-nacionalnim faktorom.
Model etno-nacionalno definisane kulturne politike donedavno se među teoretičarima, uglavnom, smatrao retrogradnim, te se vjerovalo da će on nestati kao prevaziđena povijesna forma kulturne politike. Međutim, povratak etno-nacionalizma na evropsku scenu uslovio je i ponovno artikuliranje etno-nacionalističke kulturne politike.
Danski stručnjak za kulturne politike Peter Duelund je 2011. godine za Vijeće Evrope izradio studiju o identitetu i nacionalizmu u kulturnoj politici pod naslovom Utjecaj novog nacionalizma i politike identiteta na kreiranje kulturne politike u Evropi i šire (Cvjetičanin, 2014:544). On ističe da novi nacionalizam i revitalizacija kolektivnog identiteta počinju biti osnova artikulacije kulturnih politika u mnogim evropskim zemljama. Duelund smatra da se novi nacionalizam manifestira „revitalizacijom nacionalnog jedinstva u kulturi s jasnom distinkcijom između 'nas' i 'drugih'; kretanjem od integracije prema asimilaciji unatoč političkoj retorici o suprotnom; potporom baštini na štetu suvremene kulture i umjetnosti otvorene svijetu; zagušivanjem individualnih ljudskih prava kolektivnom stigmatizacijom i kolektivnim identitetom“ (Cvjetičanin, 2014:546).
Nacionalno-emancipatorski model kulturne politike – tj. etnički definisana kulturna politika, ističe Vesna Đukić, karakteristična je „za države u nastanku (stvaranje nacionalnih država), kao i za zemlje u razvoju koje su bile kolonije ili u nekim novim istočnoevropskim (Moldavija) i centralno-azijskim zemljama (Kirgistan)“ (Đukić, 2010:104). Osnovni postulat ovog modela sadržan je u razvijanju i potvrđivanju autohtone kulturne tradicije. Milena Dragičević Šešić i Branimir Stojković upozoravaju da ovaj model „veoma često vodi ka zatvaranju i nacionalizmu u kulturi, čak i do kulturnog šovinizma, jer se bez izuzetka odbacuju umetnička dela nastala u prethodnom periodu... zanemaruju manjinske kulture i potiskuju eksperimentalni i alternativni izraz koji je već bio začet“ (Dragićević Šešić/Stojković, 2007:38). Etnički definisana kulturna politika temelji se na tezi da se svrha kulturne politike izražava u očuvanju nacionalnog jezika i kulturne baštine, kao i u uspostavljenju konzervativne politike kojoj sistem vrijednosti počiva isključivo na radikalnoj retradicionalizaciji i etničkom principu. Etno-nacionalna kulturna politika ne pravi razliku između kulture i nacije, jer svrhu postojanja kulture vidi isključivo u uspostavi nacionalnog i državnog identiteta.
Peter Duelund nas upozorava da o uticaju oživljenog nacionalizma na kreiranje kulturnih politika u Evropi ne treba šutjeti, nego da ga treba pažljivo proučavati i o njemu raspravljati. Ovdje ćemo se dotaći dva aktuelna primjera uticaja etno-nacionalizma na formiranje kulturnih politika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U Hrvatskoj se nakon parlamentarnih izbora odvija proces ubrzanog instrumentaliziranja kulture u ideološke svrhe, te artikuliranja radikalne nacionalne kulturne politike. U Bosni i Hercegovini je također kultura grubo instrumentalizirana u slučaju etničke raspodjele sredstava Federalnog ministarstvo kulture i sporta.
Koncept (etnički) „čistih kultura“
Ništa novo nećemo reći kada kažemo da je današnje bosanskohercegovačko društvo podijeljeno. Podijeljenost bosanskohercegovačkog društva po etničkoj osnovi zahvatila je sve aspekte društvenog života. Naime, neprekidno od devedesetih godina XX vijeka do danas u bosanskohercegovačkom društvu postoji protivrječje između tendencija općeg etniziranja društva, etnogetoizacije, dezintegracije i zaostajanja, s jedne strane, i demokratizacije, integracije i razvoja, s druge strane. To etniziranje društva se otjelotvoruje u političkoj dominaciji etnokratije, u rascjepu javnosti na etno-javnosti, u etničkoj privatizaciji, u preobrazbi intelektualaca u etno-intelektualce, u formiranju domoljubne etike (Kangrga, 2002:23) i u prakticiranju „filozofije jednoobraznosti“ koja predstavlja objektivizaciju etnizirane svijesti.
Bosanskohercegovačka kultura, nažalost, nije u cjelosti uspjela sačuvati svoju autonomiju jer je i sama bila zahvaćena intenzivnim procesima etnizacije. Etniziranje društva otjelovljuje se i u pokušajima uspostave koncepta (etnički) „čistih kultura“ i nemogućnosti postojanja bilo kakve zajedničke (bosanskohercegovačke) kulture. Kultura postaje puko sredstvo, instrument, političkih i ideoloških ciljeva, te se pokušava svesti isključivo na etničku dimenziju. Intenziviraju se aktivnosti retradicionalizacije društva te potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka. Naročito se ističe potreba za emancipacijom i afirmacijom nacionalne kulture. Forsiraju se ekskluzivni etno-nacionalni projekti. Ideologizacija kulture praćena je stalnim zahtjevima za vraćanjem korijenima. Ivan Lovrenović je još 1996. godine konstatovao da se „fini bosanski poliperspektivizam raspao... danas (uz rijetke i izuzetne primjere otpora) u grubu i čistu vladavinu triju kulturnih paradigmi: bošnjačkomuslimanske, hrvatske, srpske. Svaka (misli da) mora imati: čistu svoju zasebnu povijest, čistu svoju zasebnu književnost, čisti svoj zasebni jezik…” (Lovrenović, 1996:147).
I pored intenzivnih procesa etniziranja i instrumentaliziranja, kultura je jedan od rijetkih segmenata društvenog života koji je, ipak, jednim dijelom uspio sačuvati svoju autonomiju. Kultura i umjetnost su, naime, u svojim najreprezentativnim formama očuvale svoje emancipatorske i subverzivne potencijale. Međutim, procesi svođenja kulture na sredstvo afirmacije isklučivo etno-nacionalnog identiteta su konstantni. Zadnji eksplicitan primjer etniziranja i instrumentaliziranja kulture u političke svrhe je raspodjela sredstava za kulturu iz budžeta Federacije BiH za 2015. godinu (Transfer za kulturu od značaja za Federaciju BiH). Naime, Federalno ministarstvo kulture i sporta je kao ključni kriteriji raspodjele sredstava primjenilo – etnički princip. Iako taj kriteriji nije nigdje eksplicitno naveden i formuliran uočljivo je, iz Odluke o raspodjeli sredstava, da se najviše vodilo računa da se sredstva podjednako raspodjele između dva etnička bloka. Ta nasilna raspodjela sredstava je rezultirala karikaturalnim omjerima u dodjeljenim sredstavima.
Protestirajući protiv ovakve raspodjele sredstava reditelj i direktor East West Centra Haris Pašović ocijenio je posebno zabrinjavajućim primjenu etničkog kriterijuma. Pašović ističe da je „pedeset posto sredstava ministrica... dodijelila projektima za koje smatra da su 'hrvatska kultura' u BiH, a drugu polovinu projektima koje doživljava kao 'bošnjačku kulturu', a na uštrb internacionalno značajnih projekata...”. (1) Pašović smatra da „mi postajemo ruralna terotorija, gdje caruju etničke skupine, a ne evropski diskurs.“ (2) Identične stavove iznosi i reditelj Dino Mustafić, koji ističe da "odluka Federalnog ministarstva kulture i sporta o projektima i programima od internacionalnog značaja za BiH i FBiH, koji će se finansijski podržati u 2015. godini je skandalozna, ponižavajuća i razarajuća za kulturnu scenu u BiH. Očigledno se primjenjivao isključivo etnički kriterij koji je favorizirao vjersko-folklornu kulturu. Vidljiva je namjera da nestane internacionalna scena i da se sve pretvori u nacionalno-palanačke dane kosidbe i klapskog pjevanja uz posmatranje ptica.“ (3) Na nepravilnosti u raspodjelu, ali iz sasvim drugog ugla, ukazali su i Dennis Gratz iz Naše stranke i direktor Narodnog pozorišta Tuzla Armin Ćatić. (4)
Raspodjela sredstva na osnovu etničkog kriterija ukazuje na grubu ideološku i političku manipulaciju kulturom i umjetnošću. Naime, raspodjela sredstva za kulturu na etničkoj osnovi pokazuje da resorna ministrica kulturu razumijeva isključivo kao nacionalnu kulturu, odnosno, da se njezina funkcija svodi na instrument nacije. Dijeljenje bosanskohercegovačkog društva po etničkoj osnovi se nastavlja, te su sada očigledno „na redu“ one društvene oblasti koje su do odolijevale etnogetoizaciji.
Hrvatska kulturna politika – nacionalni umjesto javnog interesa
Na izborima u Republici Hrvatskoj nakon relativne pobjede desne koalicije Hrvatska demokratska zajednica i Most nezavisnih lista formirali su početkom 2016. godine Vladu. Imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture započela je intenzivna polemika o novom konceptu kulturne politike. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko je još u svojim predizbornim nastupima "naznačio kulturni identitet kao stožer kulturne politike". (5) Iz te Karamarkove izjave se moglo naslutiti da desni politički radikalizam želi instrumentalizacijom kulture djelovati na transformaciju društvenog realiteta. Time se centar pažnje radikalne desnice umjesto na ekonomsku i privrednu reformu fokusira na ideološku i identitetsku preobrazbu hrvatskog društva. Vjeruje se, naime, da je kultura idealno sredstvo za ostvarenje tog cilja. Nezavisna i kritički koncipirana kultura i umjetnost razumijevaju se kao destruktivne sile usmjerene ka rušenju i slabljenju nacionalnog jedinstva. Ministar Hasanbegović je po preuzimanju Ministarstva izjavio da će prestati favorizirati nezavisnu scenu, te da će prioritet imati nacionalne kulturne institucije (ministar je za prvu metu napada izabrao neprofitne medije). Naravno, neupitna je podrška nacionalnim kulturnim institucijama zbog njihovog značaja za kulturni i javni život. Mnoge od nacionalnih institucija kulture su se iznutra transformirale u dinamične ustanove koje uspjevaju pratiti globalne umjetničke trendove. Međutim, nezavisna kulturna scena je kritički najsnažniji segment kulture, iako je finansijski najsiromašniji. Nezavisna kulturna scena je od samih početaka tranzicije, za razliku od institucionalne kulture, bila osuđena na tržišno preživljavanje, tj. na preživljavanje na osnovu izrade projekata i apliciranja na grantove.
Ključna karakteristika "novog" modela kulturne politike u Hrvatskoj jeste zamjena javnog interesa u kulturi nacionalnim interesom. Formiranje "novog" modela kulturne politike se moglo iščitati i iz govora predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka na predizbornom skupu u Lisinskome, gdje je naznačio kulturni identitet kao osnov kulturne politike:
“Kulturna i duhovna pitanja su u našem žarištu, to je ključ nacionalnog identiteta koji se izgrađuje prepoznavanjem i promicanjem vrednota hrvatske kulturno-povijesne baštine po kojima smo differentia croatica, po kojem sebe prepoznajemo i po kojem nas drugi prepoznaju kao povijesni narod. Hrvatski narod nikad nije bio kulturno isključiv. Danas nemamo nacionalnu kulturnu politiku, dapače – ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota. Tome ćemo odlučno stati na kraj. A podržat ćemo razvoj mjesnih, zavičajnih i nacionalnih kulturnih projekata, koji su autentičan izraz našeg identiteta.” (6)
Govor sa sličnim identitetskim karakteristikama Tomislav Karamarko je održao u svibnju 2014. godine u Zagorju, također na stranačkom skupu HDZ-a:
"Pod plaštem moderniteta i avangarde danas se u Hrvatskoj zatire kultura koju baštinimo, nameće nam se ino-kultura koja poriče hrvatski identitet. Ostavljena nam je kulturna pustinja, a na nama je sada da nešto s time pokušamo napraviti. Ono što smo 1991. izborili u Domovinskom ratu sada moramo braniti na kulturnoj fronti. Kultura nam je bitna zbog hrvatskog identiteta, a gospodarstvo zbog života. Žele nam nametnuti neke ideologije, no mi ćemo ih ukloniti." (7)
Na Karamarkove izjave o "novoj" kulturnoj politici reagovao je književnik Miljenko Jergović:
"Uvjeren sam da se golema većina hrvatskih pisaca, književnika, kazališnih redatelja i redateljica, intelektualki i intelektualaca već danas spremno podčinjava 'nacionalnoj kulturnoj politici' gospodina Karamarka. Kada ta politika, kako je i najavljeno, bude formulirana i zapovjeđena, njihova će spremnost iz šutnje prerasti u klicanje.." (8)
Iz navedenog se može zaključiti da "novi" model kulturne politike protežira poimanje društvene uloge kulture na način da je jedina njena svrha u afirmaciji nacionalnog i kulturnog identiteta, te da je svako drugo razumijevanje uloge kulture u društvu neprijateljsko i destruktivno po nacionalne interese. Nacionalni kulturni identitet treba sačuvati od internacionalne i anacionalne kulturne politike. Tako će Oliver Frljić reći da se sa imenovanjem Hasanbegovića za ministra može "očekivati jedan retrogradni model kulturne politike, u kojem će ključne kulturne institucije poslužiti za reprodukciju ideološkog okvira koji je Hasanbegovića i doveo na mjesto ministra." (9) Dakle, očigledno je da će u novom političkom kontekstu kultura poslužiti kao sredstvo u borbi za ideološku transformaciju hrvatskog društva.
Autoritarna koncepcija kulturne politike
Oživljavanje nacionalizma, politička i ideološka zloupotreba kulture, kao i konstituiranje etno-nacionalno definisane kulturne politike u evropskim državama ukazuje na jačanje autoritarnih koncepcija kulturne politike. „Ovaj model karakteriše se jednosmjernom zavisnošću kulture od države. Autoritarni model vodi očuvanju, konzerviranju jedne institucionalizovane kulture“ (Prnjat, 2006:77). Autoritarna koncepcija uvodi cenzuru i izražava se putem kontrole i manipulacije javnim mnijenjem. Politički se valorizuje kulturno naslijeđe, pri čemu se uklanjaju ili uništavaju mnoge vrijednosti stvorene u prošlosti, ukoliko ne odgovaraju današnjim političkim ciljevima i interesima. U totalitarnom društvenom kontekstu umjetnicima se sužava prostor za stvaralaštvo. Poruke umjetničkih djela unaprijed su zadane, tako da je svaki oblik kritike društvene stvarnosti nemoguć.
Najradikalniji historijski oblik autoritarne koncepcije kulturne politike ostvario se u kulturnoj politici nacionalsocijalizma (10). Kulturna politika Trećeg Reicha i ideologija šovinizma i rasizma objektivizirali su se i promovirali kroz književnost, arhitekturu, slikarstvo, skulpturu, plakat, film. Kultura je apsolutno bila određena nacističkom ideologijom. Ideolozi naacionalsocijalizma shvatili su značaj i uticaj kulture i umjetnosti na društvo. Stvarali su takvu kulturu i umjetnost koja je prije svega služila prenošenju poruka vladajućeg političkog svjetonazora. Kultura i umjetnost instrumentaliziraju se u svrhu kolektivne identifikacije. Kulturna politika nacizma iskoristila je i tehnološke novine, radio i film prvenstveno, za provođenje svojih ideoloških ciljeva. Taj se totalitarizam zasnivao na utopiji o stvaranju savršene zajednice. Kultura i umjetnost trebale su pokazati nadmoćnost arijevske rase nad drugim rasama. S ciljem provođenja nacističke kulturne politike formiraju se organizacije za afirmaciju čiste njemačke kulture. Alfred Rosenberg 1929. godine osniva Kampfbund fur Deutsche Kultur – Borbeni savez za njemačku kulturu, čiji je zadatak bio okupiti sve značajnije umjetnike u svrhu realizacije nacističke ideologije. Slikari, književnici, glumci, režiseri kroz svoja djela i umjetničku formu veličaju ideje nacizma. Kultura i umjetnost izgubile su svoju autonomiju i apsolutno su se podredile idejama nacizma.
Kultura je u okviru autoritarnog koncepta kulturne politike u cjelini podređena državi, odnosno moći vladajuće političke garniture. Država planira razvoj kulture u cjelini i odlučuje o prioritetima, usmjerava, politikom finansiranja i ideološkim određenjima, cjelokupno umjetničko stvaralaštvo. Potreba kontroliranja umjetnosti i kulture od države proizilazi iz straha od eventualne kritike vlasti kroz umjetnička djela. Istinska umjetnost i kultura u totalitarnim sistemima ostaju rijetka područja ljudske slobode i kreativnosti.
Imperativ autonomije kulture
Možda najčešće pitanje koje se postavlja u posttranzicijskim zemljama u vezi sa kulturnom politikom kao javnom politikom je pitanje: kako formirati demokratski utemeljenu kulturnu politiku. U tom smislu ističu se mnogobrojni zahtjevi: formiranje učinkovitog državnog ministarstva kulture, uspostava nezavisnih savjeta za kulturu, donošenje propisa kojima će se urediti sektor kulture, izlazak kulture na tržište, formuliranje modela finansiranja i sufinansiranja kulturnih djelatnosti, uvrđivanje jedinstvenih i transparetnih kriterija raspodjele sredstava, rješavanje statusnih pitanja umjetnika, aktiviranje umjetničkih strukovnih organizacija itd.. Međutim, suštinski uslov za formiranje demokratski utemeljene kulturne politike je očuvanje autonomije kulture.
Demokratski utemeljena kulturna politika odlikuje se, između ostalog, ukidanjem cenzure i promoviranjem slobode umjetničkog stvaranja. Ona počiva na stajalištu da kultura i umjetnost moraju biti neovisni od države u stvaralačkom smislu i u smislu mogućnosti kritike države i uticaja na društvo. Umjetnici ne vjeruju da su u posjedu apsolutne istine. Oni protivrječe ideologijskim pogledima na svijet, općeprihvaćenim ubjeđenjima i kolektivnim percepcijama.
Simon Mundy ističe da je problem političkog uplitanja u umjetničku i intelektualnu slobodu prisutan u većini evropskih država. „Umjetnici i intelektualci su tu da bi dovodili u pitanje, vodili rasprave, a često i podrivali prihvaćeni poredak“ (Mundy, 2002:14-15). Mundy ističe da, dok političar pokušava ubijediti stanovništvo da upravo on ima pravo rješenje, umjetnik je siguran samo u sumnju. Umjetnik gubi potporu publike kada podlegne željama vlasti ili kada podupire postojeću situaciju, neovisno da li to radi iz političkog ubjeđenja ili iz oportuniteta. Mundy ističe da su često „zvaničnici iskreno iznenađeni što se cenzurom smatra to kada oni kažu da neko djelo ne može biti prikazano u određenoj prilici ili u određenoj zgradi. Jer, na kraju krajeva, to je često upravo njihova prilika i njihova zgrada. Kada bi oni djelovali u privatnom ambijentu imali bi puno pravo da odlučuju koje slike da objese na zid, koju poeziju da čitaju ili koji pozorišni komad da daju u vrtu. U javnim prilikama, međutim, ovo nije slučaj, jer time što nameće neko zvanično stajalište politička vlast se umeće između priopćitelja, tj. umjetnika, i građanina. Građanin je taj koji treba da odluči da li će prihvatiti ili odbaciti ono što mu nudi umjetnik...“ (Mundy, 2002:15-16). Uspostava demokratskog modela kulturne politike pretpostavlja da se procedura donošenja odluka u sferi kulture što više demokratizira.
Savremene koncepcije kulturne politike nastoje da kultura i umjetnost u što većoj mjeri očuvaju svoju autonomiju. Međutim, to je u realnosti teško provodivo. Savremeni modeli kulturne politike suštinski se razlikuju po tome da li se država fokusira, s jedne strane, na javni interes, tj. na zadovoljavanje i razvoj kulturnih potreba i interesa građana, ili, država, s druge strane, treba posve prepustiti kulturu tržišnoj regulaciji. Pojednostavljeno, dilema se svodi na pitanje hoće li kultura u većem stepenu očuvati svoju autonomiju – ukoliko se dominantno veže za državu i njene budžete ili ukoliko se dominantno usmjeri na tržište i sopstvenu komercijalizaciju. Realnost je negdje na sredini. Naime, nužno je pri formuliranju modela kulturne politike pronaći mjeru kojom će se omogućiti djelovanje države u zaštiti javnog interesa (uz očuvanje autonomije kulture), ali i izlazak kulture na tržište (kulturni turizam, kulturne i kreativne industrije), uz konstantan oprez s obzirom na opasnosti komercijalizacije.
Nažalost, dilema javni interes ili tržište nije realnost bosanskohercegovačke kulturne politike, njena realnost je borba protiv ideološke, etničke i političke instrumentalizacije i zloupotrebe kulture. Svođenje kulture na etničku dimenziju dovodi do stvaranja jednodimenzionalne, monolitne kulture koja je podređena državi. Podređenost se izražava u nastojanju države da ideološki planira razvoj kulture. Razlozi za političku i ideološku kontrolu kulture leže i u uvjerenju etno-nacionalnih elita da je kultura moćno sredstvo uticaja na građane i njihove stavove. S druge strane, razlozi za instrumentalizaciju sektora kulture leže i u strahu vlasti od kritike sistema kroz subverzivna umjetnička djela.
Kao što smo rekli, uslov za formiranje demokratski utemeljene kulturne politike je očuvanje njene autonomije. Očuvanje autonomije će omogućiti kulturi da doista bude integrirajući i razvojni faktor društva. Autonomija sektora kulture će se očuvati, između ostalog, i ukoliko se osobe koje dolaze na čelo ministarstava kulture u BiH na svim nivoima vlasti, uz potrebnu stručnost, suzdrže od projiciranja svojih ideoloških svjetonazora na formiranje i provođenje kulturne politike. Kultura kao javna stvar predstavlja interes svih građana, a ne samo pojedinih segmenata društva. Uspostavom autonomije kulture će se onemogućiti bilo kakav pokušaj njene ideološke kontrole, zloupotrebe i instrumentalizacije, te će se podstaknuti aktiviranje njezinih emancipatorskih i subverzivnih potencijala, odnosno, njezinog kritičkog odnosa prema vladajućem poretku, dominantnom sistemu vrijednosti, ustaljenim konvencijama i svakom obliku društvene dominacije.
L I T E R A T U R A
Bell, David and Oakley, Kate. Cultural Policy. London & New York: Routledge, 2015.
Brenner, Hildegard Kulturna politka nacionalsocijalizma, Zagreb: August Cesarec. 1992.
Cvjetičanin, Biserka. Kultura u doba mreža . Ogledi o kulturnoj politici. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 2014.
Dragojević, Sanjin. Kulturna politika: europski pristupi i modeli (doktorska disertacija), 2006.
Dragićević Šešić, Milena i Stojković, Branimir. Kultura – menadžment, animacija, marketing (peto izdanje) Beograd:Clio. 2007.
Đukić, Vesna. Država i kultura-studije savremene kulturne politike. Beograd: Institut za pozorište, film, radio i televiziju Fakultet dramskih umjetnosti. 2010.
Jelinčić, Danijela-Angelina. Abeceda kulturnog turizma. Zagreb: MEANDARMEDIA, 2008.
Lovrenović, Ivan. Bosna, kraj stoljeća. Zagreb: Durieux. 1996.
Kangrga, Milan. Nacionalizam ili demokracija. Zagreb: Razlog d.o.o.. 2002.
Pašović, Haris – za TV1, 2015. – Zora Dujmović pokazala ne samo opasno neznanje, nego i groznu antievropsku tendenciju. (online) Dostupno na:
http://vijesti.ba/clanak/288367/za-kosidbe-nije-novac-iz-kulture-nego-iz-poljoprivrede#sthash.s0rGZkoN.rKFd4gd9.dpuf, (03.02 2016.)
Pavliša, Mija, 2016. Što kulturnjaci kažu o novom kontroverznom ministru kulture. (online) Dostupno na:
http://m.tportal.hr/413071/Sto-kulturnjaci-kazu-o-novom-kontroverznom-ministru-kulture.html
Pavelić, Boris, 2015, Frljić o Karamarkovoj najavi "nacionalne kulturne politike": Na korak smo od fašizacije kulture (online) Dostupno na:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Frljic-o-Karamarkovoj-najavi-nacionalne-kulturne-politike-Na-korak-smo-od-fasizacije-kulture?meta_refresh=true (14.02.2016)
Prnjat, Branko. Uvod u kulturnu politiku. Novi Sad: Stylos, 2006.
Mustafić, Dino za Radiosarajevo.ba, 2015. (online) Dostupno na:
http://radiosarajevo.ba/novost/209205/dino-mustafic-odluka-federalnog-ministarstva-kulture-je-skandalozna-ponizavajuca-i-razarajuca (03.02 2016.)
Mundy, Symon. Kulturna politika: kratki vodič, Novi Sad: Vega Media.2002, str.14-15.
Tomić, Zorica. Kulturna politika i politike identiteta. Beograd: Megatrend uniniverzitet. 2009.
Trozbi, Dejvid. Ekonomika kulturne politike. Beograd: Clio. 2012.
Vraneš, Zorana. Strateška dilema kulturnih politika: direktna kontrola ili odvajanje od političkog procesa. Zavod za proučavanje kulturnog razvoja. 2011/130.
Reference:
(1) Intervju Harisa Pašovića za TV1, 2015. - Zora Dujmović pokazala ne samo opasno neznanje, nego i groznu antievropsku tendenciju. (online) Dostupno na: http://vijesti.ba/clanak/288367/za-kosidbe-nije-novac-iz-kulture-nego-iz-poljoprivrede#sthash.s0rGZkoN.rKFd4gd9.dpuf, (03.02 2016.)
(2) Intervju Harisa Pašovića za TV1, 2015. (online), (03.02 2016.)
(3) Dino Mustafić za Radiosarajevo.ba, 2015. (online), Dostupno na: http://radiosarajevo.ba/novost/209205/dino-mustafic-odluka-federalnog-ministarstva-kulture-je-skandalozna-ponizavajuca-i-razarajuca (03.02 2016.)
(4) Uz ove primjedbe pojavio se jedan manji dio primjedbi da pomenuta raspodjela nije uravnotežena po regijama. Tako je federalni zastupnik Naše stranke Dennis Gratz ocijenio da neuravnotežena raspodjela po regijama nije ni pravedna ni opravdana. „Prije objave podataka za 2015. godinu, meni su se, kao zastupniku u PD PFBiH, obratili članovi odbora Naše stranke u Unsko-sanskom kantonu s analizom državnog budžeta za kulturu i ukazali na nesrazmjere u raspodjeli, a onda su mi poslali i analizu federalnog budžeta za kulturu iz 2014. godine gdje je prisutan isti problem. Nakon objave podataka o federalnom budžetu za kulturu i za 2015. gdje je trend potpuno isti, nema više sumnje da je na snazi sistematsko i kontinuirano uništavanje kulture na tzv. ‘rubnim područjima’ Federacije, čime je posebno oštećen USK, dok se enormna sredstva slivaju sarajevskim i hercegovačkim kulturnim filijalama SDA i HDZ.“
Denis Gratz: Sarajevocentrična kulturna politika, 2015. (online) Dostupno na: http://www.nasastranka.ba/gratz-sarajevocentricna-kulturna-politika-federacije-je-destrukcija-drzave/ (03.02 2016.)
Direktor Narodnog pozorišta Tuzla Armin Ćatić ističe da godinama nikome nije smetalo što Tuzla i tuzlanske instituciije ne dobijaju dovoljno sredstava za kulturu, te i sam naglašava neuravnoteženu raspodjelu sredstava po regijama.
Armin Ćatić otvoreno za Faktor: Svi trebamo imati kulturni život, ne samo Sarajevo, 2015. (online) Dostupno na: http://faktor.ba/armin-catic-otvoreno-za-faktor-svi-trebamo-imati-kulturni-zivot-ne-samo-sarajevo/ (03.02 2016.)
(5) Dragojević, Rade, 2015. Karamarkov žargon autentičnosti. (online) Dostupno na: http://www.portalnovosti.com/karamarkov-zargon-autenticnosti (09.02.2016)
(6) Dragojević, Rade, 2015. Karamarkov žargon autentičnosti. (online) Dostupno na:
(09.02.2016)
(7) Dragojević, Rade, 2015. Karamarkov žargon autentičnosti. (online) Dostupno na:
(09.02.2016)
(8) Pavelić, Boris, 2015, Frljić o Karamarkovoj najavi "nacionalne kulturne politike": Na korak smo od fašizacije kulture (online) Dostupno na:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Frljic-o-Karamarkovoj-najavi-nacionalne-kulturne-politike-Na-korak-smo-od-fasizacije-kulture?meta_refresh=true (14.02.2016)
(9) Pavliša, Mija, 2016. Što kulturnjaci kažu o novom kontroverznom ministru kulture. (online) Dostupno na: http://m.tportal.hr/413071/Sto-kulturnjaci-kazu-o-novom-kontroverznom-ministru-kulture.html
(10) Usp. Brenner, Hildegard Kulturna politka nacionalsocijalizma, Zagreb: August Cesarec. 1992.
Tekst je objavljen u časopisu za filozofiju i društvenu teoriju "Dijalog", te ga prenosimo uz saglasnost autora i časopisa.
