Mnogo baštine, još više administracije

Zaštita pisane kulturne baštine ozbiljna je zadaća i za puno organizovanije zemlje nego što je to danas Bosna i Hercegovina. Ali, to ne može biti opravdanje za nesređeno stanje u vezi s ovim segmentom kulturne baštine, pogotovo ako imamo u vidu njeno bogatstvo i raznovrsnost. Dovoljno je podsjetiti da ona obuhvata historijsko-kulturnu ostavštinu nastalu na osam  različitih pisama: grčkom, latinskom, glagoljici, bosančici-ćirilici, arapskom, hebrejskom, ćirilici i latinici. U datim okolnostima, ova raznovrsnost se ispostavlja kao problem više, jer predstavlja izazov za institucije i administraciju odgovorne da ova baština bude sakupljena, sačuvana, pohranjena, te obrađena i reproducirana na takav način da je dostupna javnosti.
 

Najnoviji korak u čuvanju i korištenju pisane baštine predstavlja digitalizacija: ona je neizbježna, što zbog tehnološkog razvoja, što zbog formalno-administrativnih razloga.

Naime, u Evropskoj Uniji ona je jasno regulisana i propisana, pa ako se BiH zaista želi naći na famoznom „evropskom putu“, i ona će morati da pristane na tu regulativu. 
    Ali, aktuelna regulativa u BiH još uvijek nije prepoznala važnost i neizbježnost digitalizacije. Odnosno, regulative u BiH. Naime, jedan glavnih uzroka ovog stanja jeste administrativna nekoordiniranost između četrnaest (14) vlada na različitim nivoima u BiH. Svaka od njih ima svoje manje ili veće ingerencije u oblasti kulture, pa u skladu s tim i različita pravila i propise. Ovo samo po sebi ne bi moralo biti problem. Dokaz za to su Belgija i Švicarska, zemlje u kojima decentralizacija ne znači i nekoordiniranost u ovoj oblasti. Međutim, regulative na različitim nivoima vlasti u BiH ne razlikuju se naprosto apropo digitalizacije, nego su neusklađene već po pitanju elementarne definicije kulturne baštine.
   

Ilustrujmo to jednostavnim primjerom. Jedna te ista knjiga, objavljena – recimo – 1917. godine, u jednom dijelu zemlje će biti zakonski prepoznata kao specifični dio pisane kulturne baštine, a u drugom neće.

To je posljedica različitih entitetskih zakona koji regulišu rad biblioteka, te definišu, između ostalog, i koja knjiga može imati status „stare i rijetke knjige“. Prema Zakonu o bibliotečko-informacionoj djelatnosti Republike Srpske, „Stare i rijetke knjige su: rukopisi, rukopisne i štampane knjige, periodika i druga bibliotečka građa nastala do kraja 19. vijeka i druge rijetke knjige, određeni primjerci periodičnih izdanja i druga rijetka bibliotečka građa nastala nakon 1900. godine.“ Istovremeno, Zakon o bibliotečkoj djelatnosti koji važi u Federaciji BiH propisuje da je stara i rijetka knjiga „rukopisna knjiga i rukopis, štampana knjiga, periodika i drugi knjižni materijal posebne vrijednosti ili rijetkosti nastao do 1945. godine.“ Knjiga iz našeg primjera, recimo, u sarajevskom naselju Dobrinja će imati status stare knjige, a nekoliko metara dalje, u Istočnom Sarajevu, ne mora imati taj status. 
    Slična neusklađenost karakteriše i razlike u generalnoj definiciji kulturne baštine od jednog do drugog kantona u Federaciji BiH. Uvid u kantonalne zakone otkriva da je kulturna baština najjasnije definisana u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Prema njegovom Zakonu o zaštiti kulturno-historijskog naslijeđa, tim su pojmom obuhvaćeni: „a) zbirke predmeta u muzejima, galerijama, bibliotekama i drugim ustanovama, kao drugim pravnim licima, te državnim i upravnim organima uključujući i kod fizičkih lica; b) inventar i predmeti sakralne prirode; c) arhivska građa, zapisi, dokumenti i rukopisi; d) filmovi; e) antologijska djela likovnih i primjenjenih umjetnosti i dizajna; f) etnografski predmeti; g) stare i rijetke knjige, novac, vrijednosni papiri, poštanske marke i druga štampa; h) dokumentacija o kulturnim dobrima; i) upotrebni predmeti (namještaj, odjeća, oružje i slično), saobraćajna i prevozna sredstva i uređaji, predmeti koji su značajna svjedočanstva razvoja nauke i tehnologije.“
    Nasuprot ovome, Kanton Sarajevo istu oblast ne definiše ovako precizno, tako da u praksi niste sigurni da li, recimo, filmovi, predstavljuju kulturnu baštinu u Kantonu Sarajevo na način na koji to čine u HNK. Zbrku kompletiraju kantoni u kojima je oblast zakonski nedefinisana i neregulisana.
    

Kako, onda, zadaću zaštite/digitalizacije pisane kulturne baštine u BiH pomjeriti sa mrtve tačke?

Sad već davne 2004. godine Vijeće Ministara se obavezalo na digitalizaciju pokretne kulturne baštine prema Strategiji razvoja informacijskog sistema BiH i Akcionom planu razvoja informacijskog društva. Strategijom je bilo planirano da program traje deset (10) godina, sa godišnjim budžetom od dva (2) miliona KM. Koliko je od toga zaista učinjeno? 
    Pred nama je jednostavan izbor: ili da počnemo realizovati strateške dokumente, ili da ih prestanemo pisati i usvajati, ako već nemamo kapacitet da ih primijenimo. Pri tome ne bismo smjeli ponoviti grešku kakva se već zna napraviti kada je riječ o usvajanju evropskih pravila i propisa u raznim oblastima: našu pisanu baštinu ne trebamo digitalizarati (samo) zato što to od nas traži Evropa, nego prije i poslije svega zato što će na taj način postati dostupnija nama, građanima BiH.