Mostar EPK 2024: Nuspojave važnije od glavnog rezultata

Među predrasudama o kulturi na koje nailazim, dvije su posebice česte: prema prvoj, kultura je luksuz, a prema drugoj uživanje u kulturi zahtijeva određeni nivo snobizma. Ni jedno ni drugo nije istina – kultura je pravo svakog čovjeka, komunikativna je i otvorena za interpretaciju i integraciju u sve društvene skupine, do te mjere da može funkcionirati poput poveznice unutar pojedinih skupina, kao i između njih. Zahvaljujući demokratičnosti umjetnosti, svatko u publici ima pravo na vlastiti stav o kulturnom sadržaju kojem nazoči i/ili u njemu sudjeluje. 
   Rad kulturtregera u sredinama bez formirane strategije kulturnog razvoja oduvijek je bio multidisciplinaran, jer se moraju baviti mnogim stvarima koje bi inače bile u ingerenciji nadležnih tijela lokalnih vlasti. Da ne i govorimo o marketingu, networkingu i sličnim stvarima bez kojih je rad u suvremenoj kulturi nezamisliv. Konačno – a zapravo najvažnije – tu je problem nalaženja financija. I sam sam se našao u ulozi kulturtregera 2015. godine, kada sam pokrenuo mostarski književni festival Poligon. Tada sam otkrio da postoji cijeli niz mehanizama i međunarodnih organizacija koje financiraju male i srednje udruge ovog tipa, bilo da je riječ o festivalima, rezidencijama ili s time uvezane projekte.

Ne treba posebno pojašnjavati da bi bez ovakvih inicijativa i institucija bilo nemoguće ostvariti brojne dobre ideje, no isto tako je jasno da bez postojanja kulturne strategije takvo djelovanje ostaje ekvivalent krpanja rupa na cesti. Probleme rješavamo tek onda kada se pojave, umjesto da ih predvidimo, ubrojimo u razvoj kulturne scene, te ih onda preduhitrimo i amortiziramo unaprijed pripremljenim metodama.

 
Projekt Europske prijestolnice kulture je dosad najveća i najbolja šansa da konačno vratimo kormilo kulture u svoje ruke i identificiramo sve ono što treba poboljšati u trenutnoj situciji. Iz pozicije mostarskog kulturtregera koji želi djelovati u koordinatama strateškog razvoja kulturne scene, mogu reći da je kandidatura za naslov EPK 2024. godine najbolje što se moglo desiti kako gradskoj administraciji Mostara, tako i kulturnom sektoru Grada. Priprema projekta zahtjeva ono što čega nikad nema dovoljno, i čega je u Mostaru posebice manjkalo: suradnju i razmjenu iskustava i kontakata. Za nadati se da će kulturni akteri uključeni u kandidaturu Mostara stvoriti pozitivnu klimu u kojoj će htjeti sudjelovati i ljudi izvan kulturnog sektora, napose skupine građana koje su dosada imale ograničen ili nepostojeći pristup kulturnoj ponudi. 

Želim grad u kojem invalidska kolica neće biti prepreka posjeti izložbe. Grad u kojem će prirodan i logičan dio obrazovnog procesa u školama biti posjeta muzejima, galerijama, knjižnicama ili teatrima.

Grad koji vlastitu kulturnu scenu njeguje kao što se njeguje vrt iz kojeg će izrasti generacije publike koja će kontinuirano zahtijevati kvalitet i potaknuti sve uključene u kulturu da im ga i osiguraju. Tek kada uspijemo izgraditi obrazovanu, informiranu i zahtjevnu publiku, riješit ćemo veći dio problema koji nas muče. EPK nudi priliku da postavimo temelje tom procesu. 
    U tom smislu, od ishoda naše kandidature (hoće li Mostar postati EPK 2024 ili ne), još su važnije njene nuspojave: aktivno promišljanje o željama, potrebama i problemima kulturnih djelatnika, ali i promjena načina na koji gledamo na kulturne potrebe svih stanovnika Mostara. Pred nama je još nekoliko mjeseci da dokažemo da Mostar nije samo Grad neograničenih nemogućnosti, te da učimo iz procesa koji smo pokrenuli, bez obzira na njegov konačni ishod. Neke lekcije, uostalom, već smo bili znali. Zato će kandidatura za EPK biti i prilika da „ponovimo gradivo“ koje smo u međuvremenu olako zaboravili. Možda najvažniji jeste poučak da kultura nije samo potreba, nego i pravo svih nas.