U srcu Sicilije, u Italiji, mali grad Gibellina priprema se za novu eru – onu u kojoj umjetnost ponovo postaje srž života i identiteta zajednice. Nekada je ovaj grad bio viđen kao neuspio postmoderni projekt, gradska utopija koja nije uspjela da zaživi onako kako su planeri i umjetnici zamišljali. Danas, zahvaljujući sinhronizovanim programima izložbi, umjetničkih rezidencija i kulturnih događaja, Gibellina dobija drugim šansu da postane mjesto gdje umjetnost ne služi samo estetici, već i regeneraciji društvenog tkiva.
Grad je posebno poznat po svojoj neobičnoj arhitekturi i skulpturama koje su nastale tokom njegove obnove nakon teškog potresa 1968. godine. Ideja je bila ambiciozna: da grad ne bude samo mjesto stanovanja, nego galerija na otvorenom, muzej u kojem ljudi žive među umjetničkim djelima.
Međutim, ambiciozni planovi nisu odmah doveli do revitalizacije života u gradu i Gibellina je godinama bila više kulturni eksperiment nego uspješan urbani prostor. Sada, uz novu strategiju – izložbe, umjetničke rezidencije, kulturni programi i angažman međunarodnih umjetnika – grad želi da umjetnost postane pokretač lokalne ekonomije i društvene kohezije.
Ova priča svakako može biti inspirativna i za Bosnu i Hercegovinu, gdje mnogi gradovi i mjesta – napuštena industrijska područja, stari centri, sela s depopulacijom – čekaju svoju kulturnu reinvenciju. Primjer Gibelline pokazuje da umjetnost može biti više od izloga: ona može biti platforma za zajedništvo, turizam i lokalni razvoj. U regiji imamo brojne umjetničke inicijative, ali još uvijek rijetko kad se one povezuju u strateške programe koji bi imali širi društveni i ekonomski utjecaj.
Pitanje koje se nameće nije Da li je moguće – nego da li smo spremni ponovo povjerovati da kultura može biti motor društvenog života, a ne samo podsjetnik na prošlost.
