17. februara 1904. godine u Milanu (Italija) premijerno je izvedena opera Madama Butterfly, jedno od najpoznatijih djela italijanskog kompozitora Giacomo Puccinija.
Premijera je održana u čuvenoj opernoj kući Teatro alla Scala, pred publikom koja je od Puccinija već očekivala novo remek-djelo nakon uspjeha opera La Bohème i Tosca.
Ali umjesto aplauza – uslijedili su zvižduci. Prva verzija opere bila je duga, dramaturški teška i podijeljena u samo dva čina. Publika je reagovala hladno, a dio kritike bio je nemilosrdan. Postoje i svjedočanstva da su rivaliteti u opernim krugovima doveli do organizovanog negodovanja u publici. Puccini je bio duboko pogođen. Međutim, nije odustao.
Već nekoliko mjeseci kasnije preradio je operu, podijelio je u tri čina, skratio pojedine dijelove i dodatno naglasio emotivnu liniju glavne junakinje. Nova verzija – postala je trijumf.
Madama Butterfly donosi priču o mladoj Japanki Cio-Cio-San (Butterfly) koja se zaljubljuje u američkog mornaričkog oficira Pinkertona. Ono što je za njega prolazna avantura, za nju je sudbina. Opera je duboko emotivna studija o povjerenju, kulturnim razlikama, kolonijalnoj nadmoći i iluziji ljubavi.
Arija „Un bel dì vedremo“ i danas je jedna od najpoznatijih sopranskih arija u opernoj literaturi. Danas je Madama Butterfly jedna od najizvođenijih opera na svijetu. Gotovo da nema velike operne kuće koja je nije imala na repertoaru.
Ironija je da je djelo koje je doživjelo fijasko na premijeri postalo simbol operne lirike i emotivne snage Puccinijeve muzike. Ova priča podsjeća da ni najveća umjetnička djela ne nastaju bez rizika – i bez mogućnosti da u početku budu pogrešno shvaćena. Nekad publika pogriješi, nekad vrijeme ispravi utisak a prava umjetnost – ostane.
