Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Rođena sam u Živinicama, a danas svoj život i stvaralaštvo gradim u Sarajevu. Po struci sam pravnica, po ljubavi fotografkinja, a po osjećaju neko ko je oduvijek pisao.
Moje književno putovanje nije započelo preko noći. Pisati sam počela još kao tinejdžerka, nesvjesna da će te riječi jednog dana nekome nešto značiti. U početku su bile samo moje. Nastajale su kao intimni dnevnik i način da razumijem sebe. Nisam svoje pisanje shvatala ozbiljno, ali sam nakon svake zapisane misli osjećala olakšanje.
Godinama sam svoje tekstove objavljivala na društvenim mrežama, a upravo kroz reakcije čitalaca shvatila sam da ono što pišem ne pripada samo meni. Moje riječi počele su pronalaziti put do ljudi, buditi emocije, donositi utjehu i osjećaj da u svojim borbama nisu sami.
Prekretnica se dogodila zahvaljujući mojoj profesorici Almi Šahbegović. Ona je, i dugo nakon što sam završila Gimnaziju, nastavila pratiti moje pisanje. Bila je prva osoba koja je u mojim bilješkama prepoznala nešto više od običnih zapisa. Njena vjera u mene dala mi je krila, samopouzdanje i hrabrost da ne odustanem.
Tada sam shvatila da riječi koje sam godinama pisala samo za sebe imaju snagu da dotaknu i druge. Nakon više od deset godina pisanja, izašla je moja prva knjiga.
Danas pišem drugu knjigu, a istovremeno objavljujem svoje pjesme na drustvenim mrežama, često u formi “Podsjetnik meni”.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Riječ je o mojoj prvoj knjizi „Veliko nevidljivo pero”, koju sam kao samostalni izdavač objavila u martu 2025. godine. To je spoj poezije i proze, nastajao godinama kroz dnevničke zapise, pjesme i kratke refleksije pisane još davne 2003. godine.
Knjiga je duboko lično i emotivno djelo u kojem ne pratim stroge književne forme niti težim savršenstvu. Umjesto toga, nudim iskrenost. Ponekad sam prošlost posmatrala očima osobe kakva sam danas, a ponekad sam dopustila riječima da ispričaju ono što život nije stigao ostvariti.
To je putovanje od boli, nesigurnosti i sumnji do nade, nježnosti i ponovnog pronalaska sebe. Nadam se da će čitatelji u tim riječima prepoznati i dijelove vlastitih priča, jer vjerujem da književnost svoju najveću vrijednost dobija onda kada se neko u njoj osjeti manje sam.
Često čujem kako ljudi kažu: „Izgubila je oba roditelja pa je napisala knjigu.” Razumijem zašto je to prva asocijacija, ali moja knjiga nije knjiga o gubitku. Gubitak je samo jedno njeno poglavlje.
„Veliko nevidljivo pero” je prije svega knjiga o odrastanju. O sazrijevanju, o svim lomovima, ljubavima, strahovima, sumnjama i malim pobjedama koje jednu djevojčicu, polako i gotovo neprimjetno, pretvore u ženu. Ponosnu ženu.
Ako u njoj ima tuge, ona nije tu da bude kraj priče, nego početak jedne transformacije. Zato bih voljela da čitaoci moju knjigu ne pamte po onome što sam izgubila, nego po onome što sam, uprkos svemu, uspjela sačuvati i izgraditi.
Knjiga je do sada imala jednu promociju, a prvo izdanje je rasprodano. Upravo zato mi je posebno drago što ću je predstaviti i publici na Sajmu knjige u Tuzli.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
Inspiracija pronađe mene, u životu, a posebno u njegovim težim trenucima. Iz njih najviše crpim, jer vjerujem da nas upravo bol najdublje oblikuje. Često kažem da su i najveća umjetnička djela nastajala iz najvećih tuga. Emocija ne traži formu; ona jednostavno traži da izađe.
Pisanje je za mene oduvijek bilo balans između glave i srca, reda i slobode. Kao pravnica, navikla sam na svijet u kojem postoje pravila, procedure i potreba da se sve argumentuje i dokaže. Pisanje mi je pružilo prostor u kojem nisam morala ništa dokazivati. Bilo je dovoljno da osjećam.
Osim iz velikih životnih iskustava, inspiraciju pronalazim i u sasvim običnim trenucima. Stih može doći dok čekam na semaforu, u pauzi na poslu ili u tišini između svakodnevnih obaveza. Tada ga jednostavno zapišem. Naučila sam da inspiracija ne bira ni vrijeme ni mjesto.
„Nevidljivo pero” iz naslova moje knjige za mene predstavlja intuiciju, osjećaje i sve ono tiho, neizgovoreno i prešućeno što oblikuje svaku napisanu riječ. Vjerujem da je svaki čovjek pisac vlastitog života i da u sebi nosi taj tihi glas. Moj je, uz podršku profesorice Alme Šahbegović i godine ohrabrivanja, na kraju pronašao put do korica jedne knjige.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Voljela bih da čitatelji iz ove knjige ponesu spoznaju da imamo pravo biti ranjivi, zbunjeni i nesavršeni. Da ne moramo uvijek imati odgovore i da u tome nema ničeg pogrešnog. Da bih napisala ovu knjigu, morala sam otpustiti strah od toga da ću biti neshvaćena, da sam se previše ogolila i da će ljudi prepoznati upravo one dijelove mene koje sam pokušavala sakriti. Morala sam prestati sumnjati u vrijednost vlastitih emocija i dopustiti sebi da budem iskrena.
Ako postoji jedna poruka koju bih voljela da čitatelji zapamte, onda je to ljubav. Ljubav prema sebi, prema drugima, prema životu i prema svim živim bićima. Vjerujem da je ljubav jedna velika pokretačka snaga..
I voljela bih da zapamte još nešto: nemojmo proćerdati sitne radosti. Često upravo u njima stanuje ono najvrijednije što život ima da nam ponudi.
Ko je Vaša ciljna publika? Kome biste posebno preporučili ovu knjigu?
Ne znam da li sam ikada razmišljala kome je ova knjiga namijenjena. Pisala sam je sebi, u trenucima kada nisam znala kako drugačije nositi ono što osjećam. Tek kada je objavljena, shvatila sam da su se u tim riječima pronašli i drugi ljudi.
Posebno mi se javljaju žene. Žene koje mnogo brinu o drugima, koje nose odgovornost, rade, vole, opraštaju i često zaborave pitati sebe kako su. Možda zato i nova knjiga na kojoj radim nosi radni naziv „Onako, ženski”. Ne zato što mislim da muškarci ne osjećaju isto, nego zato što vjerujem da žene predugo uče kako da budu jake, a premalo kako da budu nježne prema sebi.
Ipak, ovu knjigu bih preporučila svakome ko se nekada osjećao previše osjetljivim za ovaj svijet. Svakome ko je volio, izgubio, sumnjao, pa ipak sačuvao sposobnost da vjeruje ljudima i raduje se sitnicama.
Najljepši osjećaj je kada mi neko priđe i kaže: „Kao da ste napisali dio mog života.” Tada shvatim da knjiga više nije moja. Postala je nečije utočište. A mislim da knjiga ne može dobiti veći kompliment od toga.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Posebno sam emotivno vezana za tekstove koje sam posvetila svojim roditeljima. Nastajali su iz najdubljih emocija i iz boli koja je s vremenom pronašla svoj put do ljubavi. Svaki put kada ih pročitam, vrate me na mjesto na kojem su nastali. Možda upravo zato i najbrže pronađu put do čitalaca, jer su ljubav prema roditeljima, zahvalnost i gubitak iskustva koja, na ovaj ili onaj način, dijelimo svi.
Teško mi je izdvojiti samo jedan tekst ili jednu pjesmu, jer je ova knjiga u velikoj mjeri moj život pretočen u riječi. Svaka stranica nosi dio mene, neko sjećanje, pitanje ili emociju koju sam u tom trenutku pokušavala razumjeti.
Ipak, ako bih morala izdvojiti jednu misao koja je svojevrsna vodilja cijele knjige, onda bi to bila: „Budi dobra žena sebi.” Mislim da žene premalo vremena, pažnje i nježnosti posvećuju sebi. Toliko smo naučene da brinemo o drugima, da budemo oslonac, da izdržimo i prešutimo, da često zaboravimo kako i mi zaslužujemo istu onu ljubav koju tako nesebično dajemo drugima. Voljela bih da upravo to bude ono što čitateljice ponesu iz moje knjige.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Smatram da Bosni i Hercegovini ne nedostaje talentovanih pisaca, već prilika da njihovi glasovi dopru do čitalaca. Debitantima je vrlo rijetko pružena mogućnost da svoju prvu knjigu objave u saradnji s izdavačkom kućom, jer se takvi rukopisi često smatraju prevelikim rizikom, zbog čega su mnogi autori primorani sami finansirati izdavanje, promociju i distribuciju svojih knjiga. Istovremeno, stiče se utisak da književnim prostorom često dominiraju ista imena, dok brojni kvalitetni i autentični autori ostaju u sjeni, ne zbog nedostatka talenta ili vrijednosti njihovog rada, već zbog nedostatka prilike da budu predstavljeni publici, ali danas, uz pomoć društvenih mreža i takvi sjajni autori dolaze do izražaja.
Upravo zbog toga manifestacije poput Sajma knjige u Tuzli, Bookstana ili festivala Slovo Gorčina imaju neprocjenjiv značaj, jer otvaraju prostor novim autorima, omogućavaju neposredan susret s čitaocima i potvrđuju da književnost i dalje ima svoju vjernu publiku. Vjerujem da upravo kroz takve susrete književna scena može rasti, jer svaki novi glas koji dobije priliku da bude saslušan obogaćuje našu književnost i pokazuje da vrijedne priče ne nastaju samo tamo gdje su reflektori najjači.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta s publikom?
S obzirom na to da sam odrasla u Živinicama, dolazak na Sajam knjige u Tuzli za mene predstavlja svojevrsni povratak kući. Iako danas živim i stvaram u Sarajevu, mogućnost da svoju prvu knjigu predstavim publici u kraju iz kojeg potječem za mene nosi posebnu emociju, ponos i odgovornost.
Ovaj susret mi znači tim više jer je „Veliko nevidljivo pero” do sada imalo samo jednu promociju, a prvo izdanje je već rasprodano. Iskreno, nisam očekivala da će knjiga pronaći svoj put do toliko ljudi, zbog čega svaki novi susret s čitaocima doživljavam kao privilegiju.
Jedna od najljepših stvari tokom cijelog ovog putovanja bila je to što sam gotovo sve knjige dostavljala lično. Nekome bi to možda bio dodatni posao, a meni je bio najljepši dio cijele priče. Uz svaku predanu knjigu dobila sam priliku upoznati čovjeka koji ju je odlučio kupiti, popiti kafu, razmijeniti nekoliko rečenica i čuti zašto je baš moja knjiga pronašla put do njegovih ruku. Ti susreti su me podsjetili da književnost nije samo ono što se napiše, nego i ono što se dogodi između autora i čitaoca.
Upravo zato se posebno radujem Sajmu knjige u Tuzli jer vjerujem da su sajmovi idealna prilika da se ljudi upoznaju, da autor i čitalac ostvare onaj neposredni kontakt koji nijedna društvena mreža ne može zamijeniti i da, ponekad, u svega nekoliko minuta razgovora jednostavno kliknu. Mislim da upravo iz tih susreta nastaje ona najljepša strana književnosti.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji? Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Ovo će biti moja prva promocija knjige u okviru jednog sajma i zbog toga joj se posebno radujem. Iskreno, jako sam uzbuđena i ne znam šta da očekujem, ali se nadam jednom toplom i otvorenom razgovoru u kojem ćemo govoriti o knjizi, pisanju, emocijama i svemu onome što je dovelo do nastanka knjige. Dolazim s osmijehom i dobrom energijom. Najviše se radujem susretu s čitaocima. Tokom protekle godine gotovo sve primjerke knjige dostavljala sam lično i upravo su mi ti kratki razgovori ostali među najljepšim uspomenama. Tada sam shvatila da ljudi ne dolaze samo po knjigu, nego i po priču koja stoji iza nje.
Vjerujem da će promocija na Sajmu knjige u Tuzli biti prilika da taj razgovor bude još duži i sadržajniji. Voljela bih da publika ne ode samo s potpisanom knjigom, nego i s osjećajem da smo se zaista upoznali, da smo razmijenili iskustva i da smo, barem na trenutak, pronašli zajednički jezik kroz književnost.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
Poručila bih im da ne čekaju da budu „savršeni” i da ne traže potvrdu u strogim formama. Nemojte čekati ni da budete „spremni” i nemojte tražiti ničiju dozvolu. Otpustite strah da ćete biti neshvaćeni i sumnju da vaše riječi nemaju vrijednost, jer upravo taj strah najčešće utiša priče koje su vrijedne da budu ispričane.
Pisanje je čin povjerenja prema sebi. Neka vas vodi osjećaj, jer je on taj tihi kompas koji nas često odvede tamo gdje razum možda nikada ne bi ni pokušao otići. Pišite onako kako osjećate, a ne onako kako mislite da se „treba” pisati. I ne brinite, knjiga će uvijek naći put do čitalaca, sa izdavačem ili bez, sa promocijom ili bez; i knjiga ima svoju nafaku.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete Vašu promociju i Sajam knjige u Tuzli. Zašto ne bi trebali propustiti ovaj događaj?
Pozivam sve drage čitatelje, moje zemljake i ljubitelje pisane riječi da nam se pridruže na Sajmu knjige u Tuzli, koji će se održati od 23. do 27. septembra 2026. godine u Hrvatskom kulturnom centru „Sveti Franjo“ u Tuzli.
Biće mi izuzetna čast da se upoznamo, popričamo i podijelimo ljubav prema knjigama, ali i da zajedno potvrdimo da književnost i dalje ima svoju publiku i svoju snagu da nas poveže.
Ako iz Tuzle odete s jednom novom knjigom, jednom lijepom mišlju ili jednim iskrenim razgovorom više nego što ste imali kada ste došli, vjerujem da je sajam ispunio svoju svrhu.
Radujem se susretu.
