Kada i kako je započelo Vaše istraživačko putovanje u „Tuzlanske procese sedamdesetih godina? Šta Vas je privuklo ovoj temi i šta ste željeli posebno rasvijetliti ovom knjigom?
Moje književno putovanje nije počelo ambicijom da postanem pisac. Počelo je potrebom istraživača da odgovori na pitanja koja su dugo ostajala bez odgovora, a knjiga je došla kao njegov prirodan rezultat. Interesovanje za tuzlanske procese počeo sam mnogo prije neposrednog i sistematskog istraživanja. Kao asistent dr. Saliha Bureka na Ekonomskom institutu u Tuzli, često sam boravio u njegovoj kući i imao priliku upoznati neke od neposrednih aktera osuđene tzv. tuzlanske grupe iz 70-ih godina. U privatnim razgovorima, slušao sam njihova svjedočenja i bolne ispovijesti, često s detaljima koji nisu bili dostupni javnosti.
Sedmogodišnje istraživanje bilo je nastavak tog ranije započetog interesovanja. Kroz arhivsku građu, dokumente i svjedočenja pokušao sam lična sjećanja i fragmentarna saznanja provjeriti, historijski kontekstualizirati i povezati u cjelovitu sliku procesa. Kada se suočite s dokumentima koji govore jedno, a službeni historijski narativ s drugim, nameće se pitanje: ko je, kako i zašto proizveo određenu „istinu“? Zato je ova knjiga nastala iz svojevrsnog nepristajanja da historiju prihvatamo onako kako su je nekada oblikovali politički moćnici. Možda je zato najtačnije reći da moje književno putovanje nije počelo pisanjem, nego sumnjom – a sumnja je često najbolji početak ozbiljnog istraživanja.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
„Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“ nisu knjiga koja želi samo rekonstruirati jedan događaj. Ona pokušava rekonstruirati čitav mehanizam političkog obračuna. Riječ je o vremenu u kojem je jedna politička nomenklatura ljude iz Tuzle, do jučer ugledne komuniste, revolucionare, privrednike i intelektualce, počela označavati kao „unutrašnjeg neprijatelja“. Pašaga Mandžić i članovi takozvane „tuzlanske grupe“ optuživani su za čitav katalog političkih i ideoloških grijeha – od nacionalizma i informbirovštine do antisocijalizma i napada na samoupravni sistem. Kada jednu grupu ljudi istovremeno optužite za gotovo sve što je tadašnji sistem smatrao neprijateljskim, onda se prirodno postavlja pitanje: jesu li oni zaista bili toliko opasni ili je sistemu bila potrebna njihova opasnost?
Knjiga upravo pokušava odgovoriti na to pitanje. Čitatelj će pronaći dokumente, političke zapisnike, policijske i sudske tragove, ali i jednu mnogo važniju stvar – pokušaj da se iza političkih etiketa ponovo vide ljudi. Jer „tuzlanska grupa“ nije bila samo administrativna ili policijska kategorija. To su bili ljudi kojima su oduzete sloboda, karijere, dostojanstvo i pravo na vlastitu interpretaciju stvarnosti. Zato očekujem da ova knjiga neće biti samo pročitana. Volio bih da bude osporavana, preispitivana i da izazove raspravu. Knjiga koja ne izazove nijedno pitanje vjerovatno nije dovoljno ozbiljno dirnula u prošlost.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
Inspirisala me istraživačka znatiželja, ali i uvjerenje da je oko „tuzlanske grupe“ ostalo previše pitanja bez odgovora. Posebno me zainteresovalo kako je moguće da ljudi koji su bili duboko involvirani u izgradnju socijalističkog sistema u jednom trenutku postanu njegovi najveći „neprijatelji“. Još je intrigantnije što se kod Pašage Mandžića, prema onome što sam istražio, ključni problem nije pojavio zato što je postao protivnik socijalizma. Naprotiv. On je ostao uvjereni komunist, ali se drznuo dovesti u pitanje neke nedodirljive istine – uključujući službenu interpretaciju određenih događaja iz partizanske prošlosti i političke odnose koji su oblikovali Tuzlu.
Tu počinje prava drama. Sistem je počeo progoniti čovjeka ne zato što je prestao vjerovati u njegovu ideologiju, nego zato što je počeo sumnjati u nepogrešivost njenih čuvara. Inspirisala me i sudbina dr. Saliha Bureka, čovjeka koji je svojim ekonomskim i stručnim idejama pokušavao otvoriti pitanje razvoja Tuzlanskog bazena, odnosa prema domaćim sirovinama i ekonomskih interesa Tuzle. Njegova stručna uvjerenja skupo su ga koštala – smijenjen je, isključen iz Partije, a potom osuđen na šest godina zatvora. To više nije samo priča o politici. To je priča o cijeni drugačijeg mišljenja.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Najkraće rečeno: nijedna vlast ne smije imati monopol nad istinom. Jer kada politička organizacija postane istovremeno vlast, država, tužilaštvo, policija i sudija političke podobnosti, tada granica između političkog neslaganja i „neprijateljskog djelovanja“ postaje opasno tanka. Tuzlanski slučaj pokazuje koliko daleko to može otići. Čovjek prvo postane politički nepodoban, zatim sumnjiv, onda neprijatelj, a na kraju osuđenik na robijanje. I sve se to može dogoditi bez promjene njegovih temeljnih uvjerenja.
Druga poruka je još važnija: ne smijemo dozvoliti da politička pobjeda postane historijska istina. Prošlost treba istraživati, a ne braniti. Ako je neko pogriješio – treba to dokumentovati. Ako je neko nepravedno osuđen – treba to priznati. Ako je neka historijska interpretacija bila politički konstruisana – treba je otvoriti za preispitivanje. Društvo koje nema hrabrosti da pogleda vlastite greške nije demokratsko društvo, bez obzira koliko demokratskih institucija formalno ima.
Koja je Vaša ciljna publika?
Knjiga je namijenjena svima koji žele razumjeti kako je funkcionirala politička moć u Tuzli i Bosni i Hercegovini sedamdesetih godina. Naravno, historičarima, politolozima, pravnicima, ekonomistima, studentima i istraživačima, ali ne samo njima. Posebno bih volio da knjigu čitaju mladi ljudi. Zašto? Zato što oni nemaju lično iskustvo tog vremena i upravo zato mogu biti najmanje opterećeni starim političkim podjelama. Volio bih da mladi čitatelj nakon ove knjige ne kaže samo: „Tako je bilo.“ Volio bih da pita: „Kako je bilo moguće da tako bude?“ Jer to je mnogo važnije pitanje. Ako razumijemo mehanizam kojim se proizvodi politički neprijatelj, možda ćemo ga sutra lakše prepoznati kada se pojavi u nekom drugom političkom sistemu, pod nekim drugim imenom.
Kome biste preporučili ovu knjigu?
Preporučio bih je i onima koji vole historiju i onima koji od nje bježe. Posebno bih je preporučio ljudima koji o socijalističkoj Jugoslaviji imaju unaprijed formiran stav. Ako je neko idealizira – neka je pročita. Ako je neko potpuno demonizira – neka je pročita. Ako neko vjeruje da je tada sve bilo uređeno i pravedno, knjiga će ga vjerovatno uznemiriti. Ako neko vjeruje da je sve bilo crno, također će morati preispitati neke pojednostavljene predstave. Jer prošlost nije ni crno-bijela ni politički udobna.
Ova knjiga ne pokušava rehabilitirati jednu ideologiju. Ona pokušava rehabilitirati pravo na činjenicu. A to pravo nam je potrebno bez obzira na to kojoj političkoj generaciji pripadamo.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Da. I upravo je to jedan od razloga zbog kojih je ova knjiga za mene mnogo više od istraživačkog projekta. Pored istraživačke znatiželje, imao sam i snažan sentimentalni motiv. Na Ekonomskom institutu u Tuzli, gdje sam od 1989. godine radio najprije kao naučni saradnik, imao sam priliku sarađivati sa direktorom mr. Seadom Babovićem i naučnim savjetnikom dr. Salihom Burekom. Obojica su prema mlađim kolegama bili očinski brižni, pedagoški i strpljivi ljudi i, po mom uvjerenju, među najboljim poznavaocima i istraživačima privrede sjeveroistočne Bosne koje sam upoznao. Zbog toga sam ovu priču doživljavao i lično. Godine 2014. organizovali smo, zajedno sa Fondacijom „Istina, Pravda, Pomirenje“ i Pravnim fakultetom Univerziteta u Tuzli, okrugli sto o „tuzlanskoj grupi“.
Na njemu je posljednji put javno učestvovao dr. Burek. Nekoliko mjeseci kasnije umro je u 90. godini. A onda se dogodilo nešto što je za mene bilo gotovo simbolično. Jedne martovske subote 2016. posjetio sam Seada Babovića. Tada mi je rekao da je prethodne noći sanjao Bureka i da ga je Burek u snu pitao: „Kad će Kadrija završiti knjigu o nama?“ Te riječi su me duboko pogodile. Do tada sam imao istraživanja, arhivsku građu, svjedočenja i godine razgovora. Ali od tog trenutka imao sam i osjećaj lične obaveze.
Zato su mi Salih Burek i Sead Babović posebno važni u ovoj knjizi. Ne samo kao historijski akteri, nego kao ljudi koje sam poznavao. I možda je upravo zato ova knjiga za mene i knjiga sjećanja. Ne sentimentalnog sjećanja koje zatvara oči pred činjenicama, nego sjećanja koje traži da se činjenice konačno utvrde. Dugujemo mrtvima istinu, a živima pravo da je saznaju.
Kako vidite današnju književnu scenu u BiH i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Bosna i Hercegovina nema problem s nedostatkom talentovanih autora. Imamo problem sa društvom koje mnogo govori o kulturi, a premalo ulaže u kulturu čitanja. Knjiga je danas u konkurenciji sa ogromnim brojem drugih sadržaja, a posebno je teško nametnuti ozbiljnu historijsku ili društveno angažiranu knjigu u vremenu površnosti i brzih zaključaka. Zato su sajmovi knjiga važni. Oni vraćaju knjigu u javni prostor. Ali mislim da moramo biti još ambiciozniji. Sajam ne smije biti samo mjesto na kojem autor prodaje knjigu. Mora biti mjesto na kojem se sudaraju ideje. Jer kultura čitanja ne počinje kupovinom knjige. Počinje pitanjem koje nas knjiga natjera da postavimo. A upravo takve knjige danas možda najviše trebamo – knjige koje neće samo zabaviti čitatelja, nego će ga natjerati da se ne slaže, da istražuje i da misli.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta sa publikom?
Za mene gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli nije obična promocija knjige. To je povratak jedne dugo potiskivane teme u grad u kojem su se ti procesi događali. „Tuzlanski procesi“ govore o Tuzli, ali i o mnogo širem odnosu političke moći, ideologije, pravosuđa i historijskog pamćenja. Zato mi je važno da se knjiga predstavi upravo ovdje. Posebnu težinu promociji daju akademici Mirko Pejanović i Husnija Kamberović. Njihovo učešće za mene je više od profesionalne časti – ono potvrđuje da ova tema zaslužuje ozbiljnu historiografsku raspravu. Ne želim ceremoniju međusobnog hvaljenja, nego razgovor i polemiku. Posebno želim otvoriti pitanje kako je moguće da su političke kvalifikacije decenijama prihvatane kao historijske činjenice, dok su ljudi kojima su bile upućene gotovo izbrisani iz javnog pamćenja. Zato smatram da treba otvoriti i pitanje tranzicijske pravde i historijske rehabilitacije aktera „tuzlanske grupe“.
Pri tome ne mislim na revanšizam niti na zamjenu jedne ideološke interpretacije drugom. Riječ je o potrebi da se utvrdi istina o ljudima kojima je politička vlast oduzela slobodu, dostojanstvo i profesionalni život. Paradoks je u tome što mnogi od njih, uključujući Pašagu Mandžića, nisu bili protivnici socijalizma; njihov „grijeh“ bio je u tome što su se usudili kritikovati određene politike, autoritete i nedodirljive interpretacije prošlosti. Zato njihova rehabilitacija, po mom mišljenju, ne znači reviziju historije. Naprotiv – znači oslobađanje historije od političke presude. Knjiga može utvrditi činjenice, ali nakon knjige mora uslijediti javna i institucionalna rasprava. Od ove promocije zato ne očekujem samo aplauz, nego pitanja, neslaganja i polemiku. Jer neke knjige ne treba da zatvore raspravu. Njihova je svrha da je konačno otvore.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji?
Ne bih volio da to bude klasična promocija na kojoj autor govori kako je napisao dobru knjigu, promotori kažu nekoliko lijepih riječi, publika zaplješće i sve se završi. Očekujem nešto drugo. Razgovor o tome kako je nastao slučaj Pašage Mandžića i „tuzlanske grupe“, kako su političke kvalifikacije prerastale u policijske istrage i sudske procese i kako je nakon svega uslijedilo gotovo potpuno brisanje tih ljudi iz javnog sjećanja. Ali očekujem i razgovor o današnjem vremenu. Jer najopasnija rečenica koju možemo izgovoriti jeste: „To se danas ne može dogoditi.“ Historija nas upravo tome uči – politički sistemi se mijenjaju, politički vokabular se mijenja, ali mehanizmi stigmatizacije neistomišljenika mogu preživjeti promjenu sistema. Zato očekujem ozbiljnu, otvorenu i možda pomalo neugodnu promociju. A prisustvo profesora Pejanovića i Kamberovića dodatno će omogućiti da se razgovor podigne iznad ličnog sjećanja i uđe u prostor ozbiljne historiografske analize.
Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Naravno. Volio bih da razgovor s publikom bude jedan od najvažnijih dijelova promocije. Jer ako nakon svega što sam napisao ne mogu odgovoriti na pitanje čitatelja, onda bi bilo licemjerno govoriti o potrebi otvorene historiografske rasprave. Bit će prostora za pitanja, komentare i razgovor, kao i za potpisivanje knjiga. A možda je najvažniji „poseban sadržaj“ upravo to što ćemo pokušati razgovarati o temi o kojoj se dugo šutjelo. Ne očekujem da se svi složimo. Očekujem da se ne bojimo neslaganja. Jer historiografija koja se plaši pitanja prestaje biti nauka i počinje ličiti na apologiju.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
Počnite! Nemojte čekati savršen trenutak, savršenu temu ili nečije dopuštenje. I nemojte se plašiti da ćete pogriješiti. Mnogo je opasnije nikada ništa ne napisati. Ali imam još jednu poruku: ne pišite samo o onome o čemu svi govore. Ako želite da vaše pisanje ima smisla, pronađite pitanje koje je neugodno, osobu koju su svi zaboravili, dokument koji niko ne želi otvoriti ili istinu koju je neko pokušao skloniti pod tepih. Istražujte. Čitajte. Sumnjajte. Provjeravajte. I ne pokušavajte biti dopadljivi svima. Jer ako pišete tako da se niko ne naljuti, vrlo je moguće da niste rekli ništa posebno važno. Dobar autor ne mora uvijek biti u pravu.
Ali mora imati hrabrosti da postavi pitanje.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete ovaj događaj.
Pozivam sve Tuzlake, ali i sve one koji žele razumjeti jednu važnu, potisnutu stranicu naše novije historije, da dođu na promociju „Tuzlanskih procesa 70-ih godina XX stoljeća“. Dođite da čujete priču o Pašagi Mandžiću, Salihu Bureku, Teufiku Semimoviću Buđoniju, braći Fadilu i Halidu Čokić, Ahmetu Delibegoviću, Dušanu Glamočaninu, Senihi Hodžić, fra Josipu Zvonomiru Bošnakoviću, Seadu Baboviću, Ahmetu Trnovljakoviću. glumcu Maksu Damadžiću i drugim ljudima koji su obilježili politički, privredni i društveni život Tuzle, ali su u jednom trenutku proglašeni neprijateljima vlastitog sistema. Dođite i zbog razgovora sa prof. dr. Mirkom Pejanovićem i prof. dr. Husnijom Kamberovićem, jer njihovo prisustvo ovoj promociji daje posebnu akademsku i društvenu težinu.
Ali, prije svega, dođite zbog pitanja. Pitanja ko je pisao našu historiju. Ko je odlučivao ko je heroj, a ko neprijatelj. Ko je imao moć da čovjeku promijeni biografiju. I zašto pola stoljeća kasnije još uvijek nemamo dovoljno hrabrosti da neke nepravde jasno nazovemo njihovim imenom. Možda je vrijeme da prestanemo historiju posmatrati kao mrtvu prošlost. Historija je živa sve dok njene nepravde nisu razjašnjene, a njeni zaboravljeni ljudi vraćeni u kolektivno pamćenje. Zato vas pozivam da dođete.
Ne obećavam da ćete sa promocije otići sa svim odgovorima. Ali obećavam da ćete otići sa nekoliko novih pitanja. A ponekad upravo od dobrog pitanja počinje suočavanje jednog društva sa vlastitom prošlošću.Vidimo se u Tuzli!
