Derviš Sušić je jedan od dva najveća tuzlanska književnika. Iza sebe je ostavio desetak romana, brojne pripovijetke, scenarija, hronike, kritike. Njegovo ime s ponosom nosi Narodna i univerzitetska biblioteka u Tuzli.
Kroz projekat Tuzla to Go želimo da svi građani, a posebno mladi ljudi našeg grada, znaju koliki je bio doprinos Derviša Sušića ovom gradu i umjetnosti uopšte:
Najznačajnija djela:
Romani: Ja, Danilo, Jabučani, Momče iz Vrgorca, Pobune, Uhode, Hodža Strah, Žestine, A, triptih, Nevakat, Listopad, Čudnovato, Otkup sirove kože.
Pozorišni scenariji: Posljednja ljubav Hasana Kaimije, Veliki vezir, Šehit Bekrija i brojni drugi
Jedno od najpoznatijih njegovih djela je scenarij za televizijsku seriju Tale.
Tekst piše Sanja Hajdukov / Video produkcija Damir Pirić
Kako se rađaju talenti kod ljudi? Neko će reći rođenjem, neko će vjerovati da se sve može steći i naučiti. A da je Dervišova majka manje pripovijedala dok je čuvala djecu radeći po kući domaćinske poslove, a da je njegov otac manje volio i poštovao knjige, da li bi i onda tako jak i osebujan talenat razvio jedan dječak, rođen u Vlasenici davne 1925. godine?
Vlaseničanin po rođenju i sahranjen u Sarajevu, ipak je Tuzlu smatrao mjestom svoje velike inspiracije i najplodonosnijeg perioda života. Tuzlaci ga smatraju svojim i jedino svojim i o tome svjedoči jedna spomen-soba u Domu književnosti u Tuzli, pa jedna gradska ulica posvećena njemu i njegovom bratu Hasanu, vrsnom ljekaru i naučnom radniku. Treba li jednom piscu više od toga da se u gradu njegovog života i stvaranja Narodna i univerzitetska biblioteka, a odskora i književni susreti, zovu njegovim imenom? Iskreno govoreći, značajna i dostojna priznanja odata su ovom velikom čovjeku, jednom od onih koji su Tuzlu stavili na mapu kulture i umjetnosti regiona.
Pa dobro, mnogi će reći, zar to nije dovoljno? Šta tu onda nedostaje?
A zapravo nedostaje više, značajno više Derviša Sušića među mladima, među novim generacijama Tuzlaka koji treba da promovišu najveće vrijednosti našeg grada i njegove najznačajnije sinove. Nije li malo Derviša Sušića u školama i lektirama? Nije li malo Derviša Sušića među nama?
Dragi sugrađani, dragi posjetioci našeg grada…
U Tuzli je živio i stvarao čovjek koji je napisao deset romana, brojna prozna djela, pjesme i hronike! Drugi su za njega govorili da je genije, a on je za sebe govorio: „Ako sam pisac, ponosim se što sam pisac Bosne i Hercegovine!“ Kroz svoje romane promovisao je duh i osobine bosanskog čovjeka, kulturu i običaje bosanskih muslimana, obrazovao je i opismenio hiljade ljudi kroz svoj nastavnički rad, a brojne produhovio kroz scenaristički i producentski rad u Narodnom pozorištu u Tuzli, gdje su se igrale njegove kultne predstave.
Iza njega su ostali zapisi o druženjima, zajedničkim recenzijama i kritičkim razmišljanjima sa Mešom Selimovićem, Makom Dizdarom, Ismetom Mujezinovićem i brojnim drugim bh. velikanima. O tome koliko je važna samokritika, autocenzura i težnja ka višem i boljem govori i nevjerovatna činjenica da je povukao iz štampe svoja dva romana, za koja mu je Meša Selimović dao visoke i pozitivne recenzije. Na pitanja zašto je to učinio govorio je: „Dopuštam sebi da se ne složim ni sa nekom pozitivnom kritikom, ako se meni čini da nije dokazana!“
Danas, kada je samoljublje i egomanija svuda u zraku koji dišemo, koliko je moguće zamisliti slobodu jednog velikog pisca i umjetničku veličinu kojom je sebe stišavao?
Mi Tuzlaci sa sjetom u glasu, očima i duši možemo razmišljati kako je izgledao naš grad kada su se u njemu družili i svoje sjajne ideje razmjenjivali ovakvi ljudi.
Ja, Danilo, Jabučani, Momče iz Vrgorca, Pobune, Uhode, Hodža Strah, Žestine, A, triptih, Nevakat, Listopad, Čudnovato, Otkup sirove kože, brojne pjesme, zatim scenariji: Posljednja ljubav Hasana Kaimije, Veliki vezir, Šehit Bekrija, i brojna druga djela dio su umjetničkog opusa ovog velikog tuzlanskog pisca. Serija Tale učinila je njegov rad, talenat i smisao da predstavi duh, mudrost, humor i karakter bosanskog čovjeka poznatima široj javnosti.
Za svoje likove i njihove sudbine govorio je: „Ja ne opisujem život, ja živim pisanje.“
Posebnu i bezvremensku draž čine kultne replike iz serije Tale, za koju je Derviš Sušić pisao scenario, koju je režirao Sulejman Kupusović, a ulogu nosio Miralem Zupčević, među kojima su:
„Sine Tale, izmiri se ti prvo sa sobom, pa ćeš kasnije sa Bogom i sa ljudima“ i
„Sine Tale, čuvaj zdravlje, komšiju, ženu i konja“, naravno, i brojne druge, ali ove izdvojene predstavljaju jednostavne mudrosti koje su dio kolektivnog pamćenja, ali i neprevaziđeni bezvremenski savjeti.
Pogledajmo, dragi sugrađani, dragi posjetioci našeg grada, dragi čitaoci našeg portala, ova nabrojana djela. A sada iskreno i bez stida, makar sami, kad niko ne gleda, pogledajmo se u ogledalo i priznajmo sebi šta smo pročitali i koliko? Koliko je među nama onih koji su pročitali nekoliko romana od deset koliko je Derviš Sušić napisao i zašto nismo?
E o tome govorim od početka ovog teksta. To je ono što najviše nedostaje sada. Odali smo Dervišu Sušiću počast nazivajući biblioteku, za koju je par godina radio i koju je svojim znanjem i trudom razvijao, njegovim imenom. I to je za svaku pohvalu.
Ono što fali je sadržano u pitanju: Čitate li Derviša? I zašto ne?
Kada bismo malo više čitali i djecu u školama učili Dervišovim djelima, možda bismo se tako lakše i brže izmirili sa sobom, a vremenom i sa Bogom i ljudima.
