Franjo Leder bio je akademski vajar, veliki umjetnik grada Tuzle, za kojeg se tvrdi da je najznačajniji bosanskohercegovački vajar i koji je Tuzli dao i ostavio njene najveće simbole.
Kroz projekat Tuzla to Go želimo da svi građani, a posebno mladi ljudi našeg grada, znaju koliki je bio doprinos Franje Ledera ovom gradu i umjetnosti uopšte:
Najznačajnija djela
Četiri kipa na mostu – lokacija poznata po imenu Most s kipovima
Leda i četiri amora – fontana na Slanoj banji
Bacač diska – skulptura u parku kod Muzičke škole
Put ka slobodi, plitki reljef, uništen 1941. godine od strane fašista
Bista Bogdana Đukića, velikog tuzlanskog arhitekte
Te brojni murali, biste, reljefi koji su uništeni ili izgubljeni.
Šta se dešava sa dušom skulptora? Da li ona samo napusti tijelo ili svojim odlaskom trajno napusti sve kipove, biste i skulpture, koje će živjeti stotinama godina? Ili ih ona zapravo posjećuje, brine o njima, miluje i umotava u nevidljiva vlažna platna, kako bi ih obnovila i dala im nove godine i nova trajanja? Da li se duša kipara useli u goluba koji dolijeće, ponosno stoji i gleda s glave svog remekdjela nas smrtnike, koji ne vidimo čaroliju, nego samo običnog goluba i ništa više.
Slika nikada nije dovršena, samo napuštena, rekao je da Vinci. I zaista. Na slikama se uvijek može nešto dodavati, dovršavati, mijenjati. Na tekstovima pogotovo. Ali šta je sa kipovima, bistama, skulpturama? One se isklešu, dobiju konačan izgled i tu je kraj. Ostaju nama da gledamo, da im se divimo, da se pitamo. Kipar tako rijetko može nešto da doda ili promijeni, onda kad je posao gotov. I valjda se zato kaže da zidar naučiš biti, al da kipara majka rađa. Jednog takvog rodila je Rosa davne 1905. godine.
Od koga je naslijedio talenat? Na koga viziju? Ili je jedino objašnjenje da kipara majka rađa. Ne može se taj zanat izučiti, to ili imaš ili nemaš, ili vidiš skrivenu dimenziju, ili ne vidiš. Nema tu nekog objašnjenja.
Živeći u ovom gradu, svako od nas može čuti bezbrojne hvalisave priče o svojim precima. Bili su moćni, bili su bogati, bili su gospoda… Vrlo rijetko ili nikako ćemo čuti da je nečiji djed ili pradjed bio siromah ili kmet, da je bio sluga ili nadničar. Ove priče, prenoseći se kroz vrijeme, toliko narastu i dobiju takve nerealne dimenzije, da je naprosto čudno kako ti potomci prepričavajući i sami ne posumnjaju u to što pričaju i to u šta vjeruju. Ta želja za slavom, tradicijom i moći često potpuno zaslijepi ljude. Slušalac dobije želju da kaže: „Pokaži… Sve ti vjerujem, ali daj da vidim neki trag, neki simbol, neki dokaz, nešto osim tvoje hvalisavosti i emocije.“
Istovremeno, u ovom gradu s ponosom žive unuka i praunuka velikana koje ništa ne moraju reći. One u svakom trenutku mogu pokazati Most s kipovima, Bacača diska, Ledu i to je predovoljno. One ne moraju reći niti jednu riječ, one samo mogu podići pogled prema Tuzlanskim kolosima i pred tom scenom se „sve Venere za jedno mesto pomere, naniže“, što bi rekao Balašević.
Čovjek čija su djela vječna
Kakav li je to osjećaj? Biti direktni potomak čovjeka kojeg ovaj grad pomalo zaboravlja, o kojem se ne uči dovoljno u školama, koji se polako prešućuje i čiji nadgrobni spomenik propada, pa se tek poneka gradska vlast prisjeti da ga malo učvrsti i popravi. Kakav li je osjećaj zvati djedom ili pradjedom čovjeka čija su djela vječna i zapravo jedina takva u ovom gradu, koji je svojim talentom i trudom naš grad obilježio trajnom ljepotom i umjetničkim izražajem kakav se rijetko ponavlja?
A ko je zapravo bio veliki Franjo Leder? Da li i koliko ljudi koji žive u Tuzli i onih koji je posjećuju znaju da je Franjo Leder bio umjetnik za koga je Ivan Meštrović rekao da ima vanserijski talenat? Koliko ljudi zna za pojam kandelaber? Svjetlonoša!
Od oca Johana, njemačko-češkog porijekla i majke Rose, Austrijanke s bečkom adresom, rođen 1905. godine, vrlo brzo je pokazao umjetnički dar. Završio je Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, koja danas nosi naziv Akademija likovih umjetnosti.
Vrativši se u Tuzlu, gdje je gradio umjetničku karijeru, oženio je mladu ženu s kojom je dobio kćerku, o čemu se gotovo i ne priča.
Najveći bosanskohercegovačkim kipar
Od Ivana Meštrovića pa do svih značajnih i relevantnih ličnosti iz svijeta vajarstva i slikarstva, Lederov talenat i umjetnička djela hvalio je i priznavao svako, te se smatra najvećim bosanskohercegovačkim kiparom. Takav ogroman dar kakav imaju samo rijetki ljudi nosi sa sobom drugačiji stil života. Nosi melanholiju, sklonosti ka poročnom i boemskom načinu života. Malo je Tuzlaka za koje se zna i kaže da su bili boemi. Jer biti boem nosi sa sobom gospodstvo, posebne manire i sklonosti ka nekim uživanjima koja ogromni talenti traže, naprosto crpe i vuku. Ne može neki krojač, činovnik ili oficir biti boem. Boemština ide uz umjetnost, posebnost, uz gospodsko porijeklo. Za Franju Ledera od njegove mladosti do danas, 63 godine nakon njegove smrti, svi znani i neznani će reći da je bio boem. I nakon njega, malo je Tuzla boema upoznala.
Reći će dokoni i oni koji mu nikada do koljena bili nisu da je bio alkoholičar i prznica. Reći će da je slomljen teškim radom na klesanju kamena, izrađujući velika četiri kipa za most dlijetom i turpijom, dolazio kući slomljen i pripit padao u krevet, a svoju ženu mlađu 22 godine slao noću da mokrim čaršafima umotava kipove, kako se ne bi rasušili. A ona, takođe mlada, umorna od brige za porodicu, dijete, muža, umorna od neizvjesnosti i muževe nepredvidivosti, zbog mladosti svoje nesvjesna s kakvom veličinom živi, kad čuje pohvale za muževu posebnost, izvrsnost, veličinu, rekla bi: „Pitajte vi mene kako je živjeti s njim?“
Da je ona bila u stanju da realno i sa pravim vremenskim odmakom shvati da se takav umjetnik rodi jednom u 100 godina, čak puno rjeđe, možda bi s radošću hitala s mokrim čaršafima u noć, sama i nezaštićena, umorna i uplašena. Zajedno s kćerkom Slavicom zbog nemogućnosti da se nosi s teškim karakterom umjetnika, napustila ga je i sreću našla s drugim čovjekom.
Ovako, čaršija pamti ono što je joj blisko. Pamti Lederova opijanja i boemski život kojem nije bitno sutra, koji ne raspoznaje materijalni svijet i koji teži da svom gradu ostavi najljepše moguće darove, ali ne vidi s istinskom jasnoćom njegov talenat, njegova neprolazna djela i činjenicu da su tako rijetki ljudi zapravo apostoli modernog doba.
Ni prije ni poslije Franje Ledera, akademskog skulptora i velikog umjetnika, Tuzla nije imala niti ima sličnog. I zato nije za pohvalu činjenica da jedna vrlo mala, doduše, ulica u samom gradskom jezgru, nosi ime najvećeg vajara koga smo ikada imali. Velike gradske ulice nose imena ljudi čija su djela imaginarna ili navikana. Ali, to je valjda sudbina onih čiji talenat i djela prevazilaze veličinu sredine u kojoj stvaraju.
Na nama je da čuvamo, pamtimo i podsjećamo neprolaznu umjetnost Franje Ledera. Ono što bi se prije moglo zaključiti jeste da on sam i njegova duša brinu o četiri kipa na mostu, o Bacaču diska i Ledi kojoj su ukrali amore. Brojna njegova započeta djela nisu sačuvana niti im se zna sudbina. Jedno od njih, Put ka slobodi, velika kompozicija, uništena je od strane fašista 1941. godine u Sokolskom domu. Smatra se da je i bista Bogdana Đukića, velikog tuzlanskog arhitekte i savremenika i prijatelja Franje Ledera, koja je takođe uništena, bila njegovo najbolje djelo. Zbog toga se za njega često kaže da je kipar kome su ukradeni kipovi. Nažalost, ne samo amori.
A njegove Marijana i Lana mogu samo pokazati prstom, rukom ili okom na naslijeđe koje je ostavio Tuzli i ne reći ništa. Na nama je da govorimo i pišemo da je Franjo Leder veliki svjetlonoša ovog grada koji zaslužuje više od onoga što mi, reklo bi se, znamo i umijemo da damo.
Tekst piše Sanja Hajdukov / Video produkcija Damir Pirić
