70-ih godina prošlog vijeka, u naše domove ušla je jedna tiha, ali snažna kulturna navika: mi djeca ali i oni, odrasli, masovno smo čitali stripove. Ne kao usputnu zabavu, nego kao svakodnevni ritual. Stripovi su se kupovali na kioscima, razmjenjivali u školskim dvorištima, posuđivali „na riječ“ i vraćali pažljivo, često s vidljivim tragovima čitanja. To nije bila samo zabava – bila je to škola svijeta.
Posebno mjesto u toj kulturi zauzimali su stripovi italijanskog izdavača Sergio Bonelli Editore, koji su na prostoru Jugoslavije postali dio odrastanja čitavih generacija.
Likovi kao što su Zagor, Tex Willer, Mister No, Veliki Blek, Komandant Mark ili Kapetan Miki nisu bili samo junaci avantura – oni su bili prvi učitelji geografije, istorije, biologije i etike.
Kroz Mister Noa učili smo o Južnoj Americi, Amazoniji, diktaturama i kolonijalnom nasljeđu.
Kroz Zagora smo upoznavali indijanska plemena, prirodu, ekologiju i ideju suživota.
Kroz Texa Willera – pojam pravde, zakona i moralne dileme Divljeg zapada.
Bez interneta, bez Googlea, bez YouTubea – učili smo svijet kroz priču. I što je najvažnije: učili smo ga sa razumijevanjem, jer smo morali čitati, povezivati i zamišljati.
Svaki strip se čitao više puta – prvi put brže, da se isprati osnovna radnja priče, a posebno ako je baš u tom stripu nastavak uzbudljive radnje koja je započela u prethodnom broju. Drugi put se strip čita malo sporije, da bi se pregledali svi detalji crteža u pozadini – lokacija radnje, sporedni likovi koji gledaju sa prozora ili prolaze ulicom u daljini i sl. A treće čitanje je bilo pravo učenje i memorisanje svega, kako bi se priča, već sutra dan, tačno prenijela drugovima u školi.
Jedna od najljepših vrijednosti tog vremena bila je kultura razmjene. Strip nikada nije bio samo “moj”. Strip se posuđivao, razmjenjivao, čekao. Znalo se ko ima koji broj, ko kasni s vraćanjem, a ko čuva strip „kao oči u glavi“. Taj proces je nas, djecu, učio strpljenju, povjerenju, odgovornosti i poštovanju tuđe stvari. Strip nije bio individualna imovina – bio je zajedničko kulturno iskustvo. Priče su kružile, a s njima i razgovori, rasprave, smijeh i identifikacija s likovima.
Alan Ford: više od stripa, škola kritičkog mišljenja
Posebno poglavlje u toj kulturi pripada stripu Alan Ford, koji su stvarali Max Bunker i Magnus. Alan Ford je u Jugoslaviji doživio nešto što je rijetkost u kulturnoj historiji: postao je veći i značajniji nego u zemlji u kojoj je nastao. Zahvaljujući briljantnom prevodu Nenada Brixyja, ovaj strip je postao oštra, inteligentna i duhovita kritika sistema, lažnih autoriteta, birokratije i društvene hipokrizije.
Generacije su kroz Alana Forda učile šta je to ironija, kako prepoznati manipulaciju, zašto se treba smijati lažnoj moći te kako razmišljati, a ne slijepo prihvatati. To nije bio strip za djecu – ali su ga djeca čitala i odrastala s njim.
Nestanak ovakve kulture čitanja stripova nije bio nagao, ali je bio neumoljiv. Kiosci su se gasili, distribucija slabila, a novi oblici zabave preuzimali primat. Pojavili su se i neki novi stripovi, s drugačijom estetikom i temama – u kojima preovladava nasilje, cinizam i otuđenost.
Neka novih stripova, jer problem nije u „novim stripovima“. Problem je u tome što je nestao strip kao masovno, zajedničko iskustvo djece. Ekrani su zamijenili papir, brzina je zamijenila pažnju, a pasivna konzumacija sadržaja zamijenila je čitanje koje traži trud.
Stripovi nas nisu učili šta da mislimo – učili su nas kako da mislimo. Razvijali su koncentraciju, narativno razmišljanje, empatiju i možda ono najvažnije – radoznalost.
Često se postavlja pitanje da li se strip može vratiti na staru slavu? Možda ne u istom obliku ali ideja stripa kao alata za učenje, mosta između zabave i znanja i zajedničkog iskustva sigurno nije zastarjela – samo je zapostavljena.
Priča o stripovima Bonellija i fenomenu Alana Forda nije priča o prošlosti – to je priča o vrijednostima koje smo tiho izgubili, a koje su nam danas možda potrebnije nego ikad.
Kultura Ba