Dokumentarni film “Životni put male čaršije”, autora Mehdina Glogića, donosi priču o nastanku i razvoju Kalesije, njenim ljudima, kulturi, sportu, privredi, prošlosti i vrijednostima koje su oblikovale ovu sredinu. To nije samo film o jednom mjestu nego i svjedočanstvu o ljudima koji su svojim radom, idejama i odnosom prema zajednici postali dio njenog identiteta.
Jedan od sagovornika koji je svojim dosadašnjim radom i odnosom prema zajednici doprinio i postao dio njenog identiteta je Miralem Huremović, diplomirani pravnik, dugogodišnji društveni aktivista i čovjek čije je djelovanje povezano s mladima, nevladinim sektorom, humanitarnim inicijativama, kulturnim i sportskim kolektivima i unapređenjem života u zajednici.
Njegov društveni angažman počeo je mnogo prije preuzimanja javnih odgovornosti. Bio je predsjednik omladinskih organizacija, učestvovao u radu Vijeća mladih te u pripremi strateških dokumenta namijenjenih mladima. Tokom godina bio je uključen u brojne aktivnosti kojima su povezivani građani, institucije i organizacije civilnog društva.
U javnosti je prepoznat i po humanitarnom radu, pomoći ljdima u teškim životnim situacijama te inicijativama usmjerenim na jednostavniju dostupniju i odgovorniju javnu upravu.
Profesionalno iskustvo gradio je u javnom i zdravstvenom sektoru, dok je svoje slobodno vrijeme posvećivao mladima, kulturi, sportu i zajednici.
Za kultura.ba s Miralemom Huremovićem razgovaramo o filmu “Životni put male čaršije” kako kultura može doprinijeti promociji zajednice i biti pokretač pozitivnih promjena, prvim aktivističkim koracima, mladima, solidarnosti i ljudima koji čine dušu jedne zajednice.
Dokumentarni film „Životni put male čaršije“ govori o nastanku, razvoju i ljudima Kalesije. Kako ste Vi doživjeli ovaj film i šta ste osjetili kada ste prvi put pogledali priču o mjestu u kojem ste odrasli?
Film sam doživio veoma emotivno, jer ne govori samo o geografskom prostoru nego o ljudima, uspomenama i vrijednostima koje su oblikovale sve nas. Dok sam ga gledao, vraćale su mi se slike djetinjstva, poznata lica, ulice i događaji koji su obilježili odrastanje moje generacije.
Osjetio sam ponos, ali i odgovornost. Ponos zbog svega što su ljudi Kalesije stvarali, često u veoma teškim okolnostima, a odgovornost da njihova iskustva i zasluge sačuvamo od zaborava. Film nas podsjeća da nijedna sredina nije mala ako ima ljude koji je vole i svojim djelima čine boljom.
Vi ste jedan od sagovornika u filmu. Koji dio priče o Kalesiji ste željeli prenijeti publici i šta je, prema Vašem mišljenju, najvažnija poruka ovog dokumentarca?
Želio sam govoriti o Kalesiji kao zajednici vrijednih, upornih i solidarnih ljudi. Njena historija nije ispisana samo velikim događajima nego i svakodnevnim djelima učitelja, radnika, sportista, privrednika, humanista i svih onih koji su dio sebe ugradili u ovu sredinu.
Najvažnija poruka filma jeste da razvoj jednog mjesta ne počinje od građevina nego od ljudi. Ako poštujemo prošlost, podržavamo jedni druge u sadašnjosti i stvaramo prostor za mlade, onda možemo graditi sigurniju budućnost. Zajednica se ne gradi velikim riječima, nego malim, dosljednim i konkretnim djelima.
Koliko su porodica, škola, prijatelji i lokalna sredina uticali na formiranje Vaših životnih vrijednosti?
Porodica je bila temelj mog odgoja i mjesto na kojem sam naučio da se povjerenje stiče poštenjem, radom i odgovornošću. Škola mi je otvorila vrata znanja, dok su me prijatelji i lokalna sredina učili razumijevanju različitih ljudi i životnih okolnosti.
Čovjek se ne oblikuje sam. U svakome od nas postoji dio naših roditelja, nastavnika, prijatelja i ljudi koje smo susretali. Zato vjerujem da imamo obavezu vratiti zajednici barem dio onoga što smo od nje dobili.
Vaš društveni angažman počeo je kroz rad s mladima i u nevladinom sektoru. Kada ste prvi put osjetili potrebu da se aktivno uključite u život zajednice?
Potreba se pojavila kada sam shvatio da nije dovoljno samo primijetiti problem i kritikovati ga. U jednom trenutku morate odlučiti hoćete li ostati posmatrač ili ćete pokušati nešto promijeniti.
Rad s mladima pokazao mi je koliko energije, ideja i potencijala postoji u našoj sredini. Često nije nedostajala volja, nego prostor, podrška i neko ko će saslušati mlade. Želio sam biti dio generacije koja neće samo govoriti šta joj nedostaje, nego će se organizovati i pokušati napraviti konkretan pomak.
Bili ste predsjednik omladinskih organizacija i učestvovali u radu organizacija koje su zastupale interese mladih. Kakve su potrebe mladih bile tada, a sa kakvim se izazovima susreću danas?
Mladi su i tada tražili kvalitetnije obrazovanje, prostor za kulturne i sportske aktivnosti, mogućnost zaposlenja i priliku da učestvuju u donošenju odluka koje se tiču njihove budućnosti. Mnoge od tih potreba prisutne su i danas.
Međutim, današnji izazovi postali su složeniji. Mladi su izloženi pritisku neizvjesnosti, brzih promjena, društvenih mreža i osjećaju da svoju šansu moraju tražiti izvan domovine. Zato im, pored infrastrukture i radnih mjesta, moramo ponuditi povjerenje, mentorstvo i stvarnu mogućnost da svojim znanjem utiču na razvoj zajednice.
Koliko su mladi danas spremni da preuzmu inicijativu i odgovornost, a koliko im institucije i starije generacije zaista ostavljaju prostor da se njihov glas čuje?
Mladi su spremni preuzeti inicijativu kada osjete da njihov trud ima smisla i da neće biti iskorišteni samo kao dekoracija. Često čujemo da su pasivni, ali ih istovremeno rijetko uključujemo u procese u kojima se donose važne odluke.
Nije dovoljno pozvati mlade na jedan sastanak ili događaj. Potrebno im je povjeriti stvarne zadatke, sredstva i odgovornost. Starije generacije trebaju ponuditi iskustvo, ali ne smiju zatvarati prostor novim idejama. Najbolji rezultati nastaju kada se iskustvo starijih poveže s energijom i kreativnošću mladih.
Učestvovali ste i u izradi strategija prema mladima. Šta jedna takva strategija mora sadržavati da ne bi ostala samo dokument, nego postala vidljiva promjena u životima mladih ljudi?
Strategija mora počivati na stvarnim potrebama mladih, a ne na pretpostavkama odraslih. Mora imati precizne ciljeve, rokove, odgovorne institucije, mjerljive rezultate i osigurana finansijska sredstva.
Najvažnije je da se njena realizacija redovno prati i javno predstavlja. Ako nakon godinu dana ne možemo kazati koliko je mladih dobilo priliku za obuku, zaposlenje, pokretanje posla ili učešće u kulturnim i sportskim programima, onda strategija nije ostvarila svrhu. Dokument vrijedi samo onoliko koliko se njegov sadržaj osjeti u svakodnevnom životu ljudi.
Brojne sredine u Bosni i Hercegovini, suočavaju se s odlaskom mladih. Šta zajednica mora ponuditi mladom čovjeku da bi on svoju budućnost mogao zamisliti u rodnom kraju?
Mladi ne odlaze samo zbog plate. Odlaze i zbog osjećaja nepravde, nesigurnosti i nedostatka perspektive. Žele sredinu u kojoj će se cijeniti znanje, pošten rad i sposobnost, a ne poznanstva i pripadnost određenim krugovima.
Zajednica mora stvarati uslove za zapošljavanje, stanovanje, obrazovanje, poduzetništvo, kulturu, sport i kvalitetan porodični život. Ipak, najvažnije je da mladom čovjeku pokaže da je potreban i da njegov glas nešto znači. Ne možemo svakoga zadržati, ali možemo učiniti da odlazak ne bude jedina ozbiljna opcija.
Tokom godina bili ste uključeni u nevladin sektor, kulturne i sportske kolektive i različite društvene inicijative. Šta Vas je taj neposredni rad s ljudima naučio o stvarnim potrebama zajednice?
Naučio me da se stvarni život često razlikuje od izvještaja i statistike. Iza svakog problema nalazi se konkretan čovjek, porodica ili mlada osoba kojoj nije potrebna samo lijepa riječ, nego razumijevanje i rješenje.
Rad s ljudima naučio me i da pažljivo slušam. Ponekad ljudi ne očekuju da odmah riješite njihov problem, nego da ih ozbiljno shvatite i ne prebacujete od jednih do drugih vrata. Najbolje inicijative nastaju upravo iz neposrednog razgovora s građanima.
Često se uključujete u humanitarne aktivnosti i akcije pomoći ljudima koji se nalaze u teškim životnim okolnostima. Koliko su takva iskustva promijenila Vaš pogled na život i odgovornost prema drugim ljudima?
Humanitarni rad čovjeka nauči zahvalnosti i skromnosti. Kada upoznate porodicu koja se svakodnevno bori za osnovne životne potrebe, počnete drugačije posmatrati vlastite probleme i odgovornost prema ljudima oko sebe.
Takva iskustva podsjećaju nas da solidarnost nije samo pitanje novca. Nekome je potreban razgovor, savjet, kontakt ili pomoć da ostvari pravo koje mu pripada. Ne možemo riješiti svaki problem, ali možemo odbiti da budemo ravnodušni.
Humanitarne akcije često pokažu koliko građani mogu biti solidarni, ali i koliko pojedinci i porodice ponekad ostaju sami pred velikim problemima. Šta možemo uraditi da pomoć ne zavisi isključivo od povremenih apela i dobre volje pojedinaca?
Humanitarne akcije su dragocjene, ali ne smiju biti zamjena za uređen sistem socijalne zaštite. Potrebno je bolje povezati institucije, centre za socijalni rad, zdravstvene ustanove, mjesne zajednice, privrednike i udruženja kako bi se ugrožene osobe prepoznale prije nego što njihova situacija postane predmet javnog apela.
Pomoć mora biti pravovremena, dostupna i dostojanstvena. Ljudi koji se nalaze u nevolji ne smiju biti prisiljeni javno iznositi svaki detalj svog života da bi dobili podršku. Snaga društva mjeri se načinom na koji brine o svojim najranjivijim članovima.
Vaše profesionalno djelovanje vezano je za pravo, javnu upravu i zdravstveni sistem. Koliko Vam je pravna struka pomogla da bolje razumijete probleme s kojima se građani svakodnevno susreću?
Pravna struka naučila me da građani moraju poznavati svoja prava, ali i da su institucije dužne pomoći im da ta prava ostvare. Propis koji građanin ne može razumjeti ili pravo koje zbog složene procedure ne može ostvariti gubi svoju praktičnu vrijednost.
Rad u zdravstvenom sistemu dodatno mi je pokazao koliko su ljudima, posebno kada su bolesni ili zabrinuti, potrebne jasne informacije i profesionalan odnos. Pravo ne smije biti samo skup članova i procedura. Njegova svrha je da štiti čovjeka, njegovo dostojanstvo i pravnu sigurnost.
Zalagali ste se i za pojednostavljivanje pojedinih administrativnih procedura. Koliko građanima znači kada institucije uklanjaju nepotrebne prepreke i postaju dostupnije običnom čovjeku?
Građaninu mnogo znači kada određeni postupak može završiti brzo, jasno i bez nepotrebnog obilaska više institucija. Ono što administraciji djeluje kao još jedan obrazac, čovjeku može predstavljati izgubljen radni dan, dodatni trošak ili ozbiljan izvor stresa.
Dobra uprava ne dokazuje svoju važnost količinom procedura, nego sposobnošću da zakonito i efikasno služi građanima. Digitalizacija, razmjena podataka među institucijama i jasne upute mogu ukloniti brojne prepreke. Institucije postoje zbog građana, a ne građani zbog administracije.
Šta za Vas znači odgovornost prema javnosti i na koji način se povjerenje građana može zaslužiti i sačuvati?
Odgovornost prema javnosti znači biti dostupan, govoriti istinu i kada ona nije ugodna te preuzeti odgovornost za vlastite odluke. Povjerenje se ne može zahtijevati niti dobiti funkcijom. Ono se zaslužuje ponašanjem i rezultatima.
Građani možda neće uvijek biti saglasni sa svakom odlukom, ali imaju pravo znati zašto je donesena i u čijem interesu. Povjerenje se gradi godinama, a može izgubiti u jednom trenutku. Zato su dosljednost, transparentnost i jednak odnos prema svakom čovjeku jedini održivi put.
Aktivni ste i u sportskim kolektivima. Kakvu ulogu sport može imati u odgoju mladih, prevenciji negativnih pojava i stvaranju osjećaja pripadnosti zajednici?
Sport mladog čovjeka uči disciplini, timskom radu, poštovanju pravila, protivnika i zajedničkog cilja. U vremenu brojnih negativnih uticaja, sportski klub može biti sigurno mjesto odrastanja i snažna podrška porodici i školi.
Važno je ulagati ne samo u najuspješnije sportiste nego i u masovni i školski sport. Nije svako dijete budući prvak, ali svako kroz sport može postati zdravija, odgovornija i samopouzdanija osoba. Sportski kolektivi istovremeno povezuju ljude i jačaju osjećaj pripadnosti Kalesiji.
Film „Životni put male čaršije“ povezuje prošlost i sadašnjost Kalesije. Jesmo li kao društvo dovoljno svjesni važnosti čuvanja lokalne historije, uspomena i priča običnih ljudi?
Mislim da toga postajemo svjesni tek kada počnemo gubiti ljude, dokumente i mjesta koja su nosila važne uspomene. Historiju ne čine samo poznate ličnosti i veliki događaji. Čine je i porodične fotografije, svjedočenja običnih ljudi, školske generacije, sportski uspjesi, zanati, običaji i priče iz naših naselja.
Zato su filmovi poput „Životnog puta male čaršije“ izuzetno važni. Potrebno je razvijati zavičajne zbirke, digitalne arhive i programe u kojima će mladi bilježiti priče starijih sugrađana. Ono što danas ne zapišemo sutra možda više nećemo moći pronaći.
Ko su, prema Vašem mišljenju, istinski junaci Kalesije – ljudi čije priče možda nisu dovoljno poznate, a zaslužuju da budu sačuvane?
Istinski junaci Kalesije nisu samo ljudi čija imena nalazimo u medijima. To su roditelji koji su u teškim vremenima odgajali i školovali djecu, učitelji koji su generacijama otvarali vrata znanja, radnici i privrednici koji su stvarali nova radna mjesta, ljekari koji su spašavali živote, sportisti, umjetnici, humanisti i borci koji su branili svoj narod i domovinu.
Posebno mjesto pripada tihim ljudima koji pomažu drugima bez potrebe da se o tome govori. Njihove priče zaslužuju biti zabilježene jer upravo na takvim ljudima počivaju najvažnije vrijednosti jedne zajednice.
Na koje ste rezultate svog dosadašnjeg rada najponosniji, a šta smatrate svojom najvećom životnom školom?
Najponosniji sam na aktivnosti koje su donijele konkretnu korist ljudima, kada je neko dobio podršku, kada je riješen problem koji je dugo izgledao nerješiv ili kada je mladom čovjeku pružena prilika da pokaže šta zna i može.
Ne bih svoj rad vezao samo za jednu funkciju ili projekat. Najveću vrijednost vidim u povjerenju ljudi i činjenici da mi se obraćaju kada im je potrebna pomoć ili savjet. Moja najveća životna škola bio je neposredan rad s ljudima. On me naučio da ne postoje mali problemi kada su oni nekome jedini i najveći.
Kako biste željeli da Vas ljudi opisuju – kroz profesionalnu funkciju, javni angažman ili kroz odnos koji ste izgradili s ljudima?
Funkcije su privremene, a odnos prema ljudima ostaje. Volio bih da me opisuju kao čovjeka kojem su mogli prići, koji ih je saslušao i koji je pokušao pomoći kada je to bilo moguće.
Profesionalni i javni angažman jesu važni, ali njihov smisao vidim samo ako služe ljudima. Najveće priznanje nije naziv funkcije nego povjerenje čovjeka koji zna da ćete prema njemu postupiti pošteno i odgovorno.
Šta je danas Vaš najveći motiv da nastavite raditi za zajednicu?
Najveći motiv daju mi ljudi i uvjerenje da se upornim radom ipak mogu napraviti promjene. Svaki riješen problem, svaka uspješna inicijativa i svaki čovjek koji dobije priliku potvrđuju da angažman ima smisla.
Motiviše me i odgovornost prema generacijama koje dolaze. Našu zajednicu nismo naslijedili samo da bismo u njoj živjeli nego da bismo je učinili boljom i ostavili je uređenijom, pravednijom i otvorenijom nego što smo je zatekli.
Svojevrsna poruka budućim generacijama, koju biste ličnu poruku Vi željeli ostaviti mladim?
Mladim ljudima bih poručio da budu ponosni na svoje porijeklo, ali da se ne zatvaraju pred svijetom. Učite, putujte, upoznajte druge ljude i kulture, ali ne zaboravljajte mjesto iz kojeg ste krenuli i ljude koji su bili uz vas.
Nemojte čekati da neko drugi izgradi zajednicu kakvu želite. Budite hrabri, postavljajte pitanja, preuzimajte inicijativu i ne pristajte na uvjerenje da se ništa ne može promijeniti. Vaša zajednica može biti velika onoliko koliko budu velike vaše ideje, znanje i spremnost da radite za opće dobro. Budućnost lokalne zajednice i Bosne I Hercegovine nalazi se u rukama njenih mladih ljudi.
Intervju je dio serijala portala kultura.ba posvećenog ljudima, inicijativama, i pričama koje doprinose razvoju lokalnih zajednica, očuvanju njihovog identiteta i afirmaciji aktivizma i društvene odgovornosti.
Vrijednost jedne čaršije ne mjeri se njenom veličinom, nego ljudima koji joj pripadaju.
