Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Ja sam Naida Mujkić, autorica devet knjiga, doktorica književnohistorijskih nauka, profesorica bosanskog jezika i književnosti, i kolumnistica u mjesečnom magazinu «Kitab» koji izlazi na arapskom jeziku u dalekom gradu Sharjahu. Pišem još od djetinjstva. Prvu književnu nagradu osvojila sam kao učenica sedmog ili osmog razreda, 1998. ili 1999. godine, kada je moja priča, objavljena u časopisu Preporod povodom rođenja poslanika Muhammeda, a. s., osvojila prvo mjesto. Kasnije sam, kao studentica od 22 godine, dobila nagradu Mak Dizdar za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Još tada sam, zapravo, predosjetila da će književnost, na neki način, biti moj životni poziv.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoje knjige. O kakvim djelima je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Na ovogodišnjem Sajmu knjige predstavljam dvije knjige objavljene ove godine, koje pripadaju različitim književnim žanrovima. Moj prvi roman «Stravaruše», objavljen u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu, govori o ženskoj traumi i pitanju koliko prošlost određuje naše sadašnje živote. Roman tematizira bosanski folklor i usmenu tradiciju, ali istovremeno govori o iskustvima koja nadilaze granice lokalnog. Naravno, kroz roman se, u maniru postmoderne proze, provlači i ljubavna priča. Druga knjiga je zbirka poezije «Anatomija ljubavi i prašine», objavljena u Tuzli u izdanju Off-seta. Ona sadrži pjesme nastajale tokom šest godina, koje opet jesu nastavak onoga što je mene oduvijek zanimalo, a to jest položaj žene u bosanskohercegovačkom privatnom i javnom prostoru, teme slobode, odrastanja, rata, postratnog društva, ženske psihe.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ove knjige?
Moja inspiracija dolazi od ljudi koje srećem, iz porodičnih priča, vlastitih iskustava, pročitanih knjiga i pitanja koja me neprestano prate. Roman je nastajao dugo. Ideju za njega dobila sam još prije pandemije. Oduvijek me fascinirao svijet koji je polako nestajao zajedno s generacijom moje nane, žene rođene dvadesetih godina prošlog stoljeća, dakle jedan svijet narodnih vjerovanja i običaja. Željela sam sačuvati dio tog naslijeđa, ali ga istovremeno pokušati pretočiti u savremenu književnu priču. Poezija je drugačija. Ona je dio moje svakodnevnice. Nekada sam uz sebe, u torbama, nosila rokovnike, danas su to bilješke u mobitelu, i dovoljno mi je da vidim jedan pejsaž ili da se dogodi slučajan susret, pa da nastane stih koji će izrasti u pjesmu.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima?
Ne volim književnost koja dijeli pouke. Vjerujem da vrijedna knjiga postavlja pitanja, da je to njena suštinska odgovornost. No, ukoliko bih ipak izdvojila jednu misao, onda bi to bilo uvjerenje da čovjek ne smije odustati od sopstvenog morala. Bez obzira na razočarenja, gubitke, noževe u leđima, blato do koljenja, smatram da do posljednjeg daha treba nastojati ostati dobar čovjek.
Ko je Vaša ciljna publika?
Ne pišem za određenu društvenu ili dobnu grupu. Pišem za svakoga ko vjeruje da književnost može oplemeniti čovjeka. I roman i zbirku poezije preporučila bih svim čitateljima koji u knjigama traže prostor za razmišljanje i preispitivanje.
Da li postoji lik ili dio knjige za koji ste posebno emotivno vezani?
Naravno. Međutim, ne bih mogla izdvojiti samo jedan lik, ili glas u pjesmi, jer bi to bilo nepravedno prema ostalima. Pa ipak, vječito sam posebno vezana za likove koji, uprkos svim iskušenjima, pokušavaju ostati dobri. Smatram da upravo takvi likovi nose najveću snagu književnosti.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini?
Bosna i Hercegovina ima izuzetno kvalitetne autore, ali književna scena funkcioniše u vrlo zahtjevnim okolnostima, izdavačka industrija ne postoji, književna kritika je svedena na minimum, jer se niko ne želi zamjeriti nikome, objavljuje se mnogo knjiga, pa je čitateljima zaista teško prepoznati one koje imaju umjetničku vrijednost od trivijalnih tekstova. Ipak, vjerujem da dragocjene knjige uvijek nađu put do svojih čitatelja. Možda sporije nego ranije, ali pronađu.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli?
Svako predstavljanje knjige za mene je novi početak njenog života među čitateljima. Posebno mi je drago što svoje knjige prvi put predstavljam u Tuzli. To je grad za koji me vežu najljepše studentske uspomene, moji profesori i profesorice, prijatelji i prvo radno iskustvo. Upravo sam u Tuzli, kao studentica Filozofskog fakulteta, dobila i svoju prvu veliku književnu nagradu.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji?
Razgovarat ćemo o procesu nastanka obje knjige i temama koje one otvaraju. Na promociji će učestvovati profesorica Edisa Gazetić i književnik Dinko Delić, dvoje autora koje tuzlanska publika poznaje. Nakon promocije bit će prilika za male razgovore i potpisivanje knjiga.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati?
Prije nego što odlučite da se posvetite pisanju, morate postati strastveni čitatelji. Kažu da se iza svakog pisca skriva jedna velika biblioteka, ne znam je li to tačno, ali ako i nije, onda je sjajna marketinška izdavačka strategija. Ne bojte se prvih, nesavršenih rečenica, priče će vam doći same i onda kad one to budu htjele, zato budite strpljivi. Nijedan pisac nije počeo pišući remek-djela.
Za kraj, pozovite naše čitatelje na Sajam knjige u Tuzli.
Pozivam sve ljubitelje knjige da posjete Sajam knjige u Tuzli i da nam se pridruže na promociji mog romana «Stravaruše» i zbirke poezije «Anatomija ljubavi i prašine». Bit će mi veliko zadovoljstvo upoznati svoje sadašnje i buduće čitatelje i podijeliti s njima dio svog svijeta i stvaralaštva.
Sajam Knjige Tuzla 2026 – Od 23. do 27. Septembra 2026. godine – Hrvatski kulturni centar “Sveti Franjo” Tuzla!
Čekamo vas!
