Mevludin Ekmečić bio je akademski slikar, portretista, galerista, profesor i najdugovječniji umjetnik grada Tuzle.
Kroz projekat Tuzla to Go želimo da svi građani, a posebno mladi ljudi našeg grada, znaju koliki je bio doprinos Mevludina Ekmečića ovom gradu i umjetnosti uopšte:
Osnovao je i dugi niz godina vodio Međunarodnu galeriju portreta u Tuzli;
Pokrenuo je Atelje „Ismet Mujezinović“;
Osnovao je međunarodnu likovnu manifestaciju INTERBIFEP, koja je godinama u naš grad dovodila velike svjetske umjetnike i njihova djela;
Osnovao je više galerija i umjetničkih kolonija širom Bosne i Hercegovine;
Njegov umjetnički opus čine brojni portreti, crteži i grafike.
Autor jednog od najboljih Titovih portreta
Kakav je to bujan i eksplozivan talenat morao biti da se probije na vidjelo među jedanaestoro djece u roditeljskoj kući? Možda nije bio mekan kao hljeb (turski: ekmek – hljeb), ali je, baš kao hljeb, bio izdašan i hranljiv za sredinu u kojoj je živio.
„Pa dobro, druže Ekmek, jesam li ja stvarno ovako namrgođen?“, pitao je Josip Broz Mevludina Ekmečića, akademskog slikara koji je, kao jedan od 14 pozvanih umjetnika iz cijele Jugoslavije, radio na izradi najboljeg portreta te 1977. godine u Vili u Bugojnu.
„Ne brini, druže Tito, do kraja ću ja tebe razvedriti“, rekao je.
Autor jednog od najboljih Titovih portreta pričao je kako se odvijala ta vrlo posebna slikarska kolonija.
Od 14 pozvanih, probranih slikara i vajara iz Jugoslavije, veli, odazvalo ih se 13, a među njima bili su on i Ismet Mujezinović, već afirmisani slikar kojem je Ekmečić asistirao u izradi nekoliko poznatih djela, a potom naslijedio i njegov atelje. „Ismet me učio kako se crta ruka čovječija i koliko je pažnje i umijeća potrebno da na ruci vidiš njen istinski pokret“, pripovijedao je Ekmečić kroz godine koje su prolazile.
Tito je pozirao, oni su slikali i vajali, a nakon toga sjedili skupa, ručali, večerali i pričali kao pravi drugovi. Kaže da je Tito bio tako prirodan i šarmantan da su ti dani bili vrlo opušteni i puni inspiracije. Svi umjetnici okupljeni u Vili u Bugojnu došli su s izvjesnim strahom, ali su ih Titova opuštenost i razgovorljivost brzo oslobodile treme i pritiska, pa je svako naslikao portret najbolje što je umio.
Jedanaestoro nejake djece u hladnim noćima
„Eee, da je u moje vrijeme bilo papira kao danas, pa da je moja majka, kao današnje majke, umjesto da mojim crtežima potpali vatru, čuvala ih kao uspomene, svi bismo bili bogati.“ Umjesto toga, uslovi u kojima su živjeli natjerali su njegovu majku da puca iz puške na vukove kada je noću ostajala sama da čuva jedanaestoro nejake djece, dok je otac radio kao šumar.
„Šta ću sama s djecom ako nas neko napadne ili naiđe vuk ili medvjed?“, pitala je mlada Ekmekova majka svog muža šumara.
„Ti pucaj ovako!“ Njegov otac je uzeo pušku i učio je kako da brani sebe i djecu kada njega nema.
Pričao je zatim i kako su ga, dok je bio malo dijete, noću budili pucnji i kako je vidio svoju majku kako u tankoj noćnoj haljini puca kroz otvorena vrata u noć.
“siguran korak u cjeloživotnu neizvijesnost djeteta”
Rođen 1929. godine, Mevludin Ekmečić pokazao je takav slikarski talenat da ga je tadašnja mlada država SFRJ poslala prvo u Srednju umjetničku školu u Sarajevu, a potom na Likovnu akademiju u Zagrebu. Za bosanske prilike tog doba bilo je to ravno današnjem odlasku u svemir. „Moj otac je danima očajavao zbog toga jer se država nije smjela odbiti, ali je to doživljavao kao kaznu i siguran korak u cjeloživotnu neizvjesnost djeteta!“
„Sine, ti idi kad se mora. Al’ te molim i zaklinjem da, kad to završiš, upišeš zanat za električara, jer od tog slikanja nećeš imati šta ni da jedeš.“
Zanimljiv je taj naš balkanski stav o umjetnosti. Djeca se naprosto vaspitavaju da se od poezije, slikarstva i muzike ne živi i da nema te umjetnosti koja može pojedinca i porodicu kvalitetno da ishrani.
Još u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu, Ekmek, kako smo ga svi popularno zvali, učio je da slika aktove. Čak i u ranim pedesetim godinama prošlog vijeka škola bi obezbijedila ženski model na kojem su učenici uvježbavali slikanje. Jedan takav crtež ponio je na raspustu kući da ga dovrši. Vidjevši to, njegova majka je bila očajna, pitajući kakva je to škola u kojoj se uči crtati golotinju i kako će joj u toj školi upropastiti sina. Pošto su kuće u to vrijeme bile trošne, a jedno prozorsko staklo puknuto, Ekmekova majka uzela je taj crtež i njime obložila prozor kako bi kuća bila malo toplija. Da ga ne bi gledala, okrenula je čistu stranu unutra, a crtež napolje, pa su se lokalni momci danima okupljali i gledali šta to neobično i provokativno krasi kuću Ekmečića u Brčkom.
Osniva prve galerije, organizuje izložbe, okuplja umjetnike
Nakon završenog fakulteta, Mevludin Ekmečić dolazi u Tuzlu i počinje da predaje likovno obrazovanje, prvo u osnovnoj školi. Već s tako malo životnog i profesionalnog iskustva, osniva prve galerije, organizuje izložbe i okuplja umjetnike iz cijele Jugoslavije, a kasnije i iz svijeta.
U Tuzlu, tipičan rudarski i industrijski centar, dovodi brojne svjetske događaje. Osniva Međunarodnu galeriju portreta i Međunarodni festival portreta INTERBIFEP. Godinama su ove dvije institucije okupljale velike svjetske umjetnike, što je podsticalo razvoj hotelijerstva, izgradnju i oživljavanje izložbenih prostora, ali i razvoj novih mladih talenata.
Živio je nekoliko godina u Parizu, gdje je stekao imovinu. Iza sebe je ostavio legat – svoju roditeljsku kuću u Brčkom. On i njegov brat, takođe slikar sa pariškom adresom, uredili su legat za života kao zadužbinu i zajedno sa nekoliko hiljada svojih umjetničkih djela poklonili ga državi. I u Legatu Ekmečića ponovo se našao ženski akt, jedan od njegovih prvih crteža. Vratio se na mjesto gdje je nekada okupljao mlade. Ekmekova najveća želja bila je da se mladi uvijek tu okupljaju.
Prilikom njegovog 91. rođendana imala sam priliku da mu postavim pitanje:
„Profesore, jeste li bili sretni i zadovoljni svojim životom?“
„Da“, rekao je. „Ja sam volio ovaj grad. Zapamti: grad se poznaje po galerijama i muzejima.“
„Oduvijek sam bio svjestan da su moje ideje prevazilazile veličinu ovog grada“, rekao je.
Da, dugo sam razmišljala o ovome. To je naprosto sudbina velikih ljudi, a posebno velikih umjetnika. Naprosto, nema velikana kojeg su njegovi savremenici razumjeli. Potrebno je da prođu godine kako bi se sagledalo grandiozno djelo kojim su pojedinci zadužili ovaj grad.
Zato i ovaj tekst – ne smijemo zaboraviti Ekmeka, slavnog slikara koji je utemeljio galerije, a iza sebe ostavio muzej i neprocjenjiva djela. Imajmo na umu i prenosimo mladima veliku poruku profesora Ekmečića:
„Svaki umjetnik je dužan da se bori protiv provincijalizacije svog grada!“
Pogledajte i jedan kratki video klip o akademskom slikaru Mevludinu Ekmečiću:
