Intervju je dio serijala portala Kultura.ba posvećenog ljudima, inicijativama i pričama koje doprinose razvoju lokalnih zajednica, očuvanju njihovog identiteta te afirmaciji aktivizma i društvene odgovornosti.
Kultura kao prostor koji spaja ljude, čuva identitet i otvara vrata budućnosti
Kultura nije privilegija malog broja ljudi niti sadržaj koji pripada samo pozorišnim scenama, galerijama, bibliotekama i svečanim manifestacijama. Ona živi u našem jeziku, obrazovanju, porodičnim vrijednostima, odnosu prema naslijeđu i načinu na koji se ophodimo jedni prema drugima. Kultura je ogledalo zajednice, ali i snaga kojom tu zajednicu možemo mijenjati.
U vremenu ubrzanih društvenih promjena, digitalnih izazova i sve izraženijeg odlaska mladih, potrebno je iznova govoriti o vrijednostima koje nas povezuju. Potrebno je stvarati prostor u kojem će mladi biti saslušani, umjetnici podržani, kulturno naslijeđe zaštićeno, a građani osjećati da njihove potrebe i ideje imaju značaj.
Upravo o tim pitanjima razgovarali smo s Amelom Mehmedović, osobom čiji su profesionalni i životni put oblikovani obrazovanjem, radom s ljudima i uvjerenjem da odgovornost prema zajednici počinje spremnošću da se čovjek sasluša, razumije i podrži.
Mehmedović kulturu ne posmatra kao izdvojenu oblast, nego kao prostor susreta obrazovanja, identiteta, stvaralaštva i društvene odgovornosti. Posebnu pažnju posvećuje mladima, njihovim potrebama i stvaranju prilika da svoje znanje, talenat i energiju ulože u razvoj sredine kojoj pripadaju.
S njom smo razgovarali o položaju kulture i umjetnika, potencijalu kulturnog naslijeđa, odgovornosti prema građanima, ulozi obrazovanja, aktivizmu mladih i društvu koje želimo ostaviti generacijama koje dolaze.
Za početak, ko je Amela Mehmedović kada se sklone profesionalne obaveze i svakodnevna odgovornost? Koje su Vas životne vrijednosti i iskustva najviše oblikovali?
Kada se sklone funkcije, titule i svakodnevne obaveze, ostajem ja kao žena i ono što je u meni izgrađeno kroz život. Mene su najviše oblikovali porodica, rad, ljudi koje sam srela na svom životnom putu i životna iskustva koja nisu uvijek bila jednostavna. Naučila sam da čovjeka ne određuje samo ono što postigne, nego način na koji se odnosi prema drugima kada ima odgovornost, moć ili mogućnost da nekome pomogne.
Vjerujem u poštenje, odgovornost, dostojanstvo i riječ koja se mora održati. Posebno me oblikovao rad s ljudima i mladima. Naučila sam da se karakter gradi godinama, kroz disciplinu, padove, pobjede i sposobnost da nakon svakog poraza ustanemo. Danas više nego ikada vjerujem da iza svake funkcije mora stajati čovjek koji zna slušati, razumjeti i ostati svoj jer funkcija traje određeno vrijeme, a trag koji ostavljamo među ljudima mnogo duže.
Obrazovanje ima posebno mjesto u Vašem životnom i profesionalnom razvoju. Koliko nas znanje mijenja kao ljude i koliko može utjecati na promjene u društvu?
Obrazovanje ne treba smao posmatrati kao put do diplome ili zaposlenja. Pravo obrazovanje mijenja način na koji čovjek razmišlja, kako razumije druge ljude i donosi odluke. Znanje nas čini slobodnijim, ali nas čini i odgovornijim. Što više znamo, više razumijemo koliko je važno da ono što znamo koristimo za dobrobit zajednice. Zato smatram da ulaganje u obrazovanje nije trošak, nego najbolja investicija u budućnosti jednog društva. Ako želimo društvo bolje od onoga koje smo naslijedili, moramo mladima dati znanje, ali i prostor da to znanje pretvore u ideje, rad i promjene.
Kultura nije samo umjetnost niti samo čuvanje prošlosti. Šta kultura znači Vama lično i na koji način ona oblikuje identitet pojedinca i zajednice?
Kultura je za mene način na koji jedno društvo pamti ko je, ali i način na koji odlučuje ko želi biti. Kultura je naš jezik, način na koji razgovaramo, odnos prema starijima, prema djeci, prema različitostima, prema naslijeđu, ali i prema budućnosti. Lično kulturu doživljavam kao prostor u kojem čovjek upoznaje sebe i druge. Ako izgubimo svijest o vlastitoj kulturi, ne gubimo smao prošlost-gubimo dio odgovora na pitanje ko smo. Čuvati kulturno naslijeđe znači sačuvati korijen, ali kultura mora imati i krila-mora dati prostor novim idejama, mladim ljudima i umjetnicima da stavraju ono što će jednog dana biti naše naslijeđe.
Često se govori da kultura povezuje ljude, prevazilazi razlike i otvara prostor za dijalog. Koliko nam je danas potrebna upravo takva snaga kulture?
Živimo u vremenu kad se ljudi vrlo lako podijele zbog različitih stavova. Kultura nas uči da različitosti ne moraju biti razlog za sukob, već prilika da jedni druge bolje razumijemo. Kultura je društvena potreba koja stvara prostor u kojem čovjek može čuti drugačije mišljenje, prepoznati tuđu emociju i shvatiti da bez obzira na razlike, imamo mnogo više zajedničkog nego što zaista mislimo.
Ulaganje u kulturu ponekad se posmatra isključivo kao budžetski trošak. Zašto je važno razumjeti da je ono zapravo dugoročna investicija u obrazovanje, identitet, kreativnost i kvalitet života?
Ulaganje u kulturu je ulaganje u čovjeka. Kada podržimo jednu predstavu, umjetnika, kulturnu ustanovu, mi ne finansiramo jedan događaj, nego stvaramo prostor u kojem ljudi uče, razmišljaju, stvaraju, susreću se i razvijaju osjećaj pripadnosti. Kultura direktno utiče i na kvalitet života.
Razvoj lokalne zajednice počinje slušanjem njenih stanovnika. Šta za Vas znači biti dostupna građanima i na koji način se može izgraditi istinsko povjerenje između ljudi i onih od kojih očekuju podršku?
Biti dostupan građanima znači znati saslušati ljude, razumjeti njihove potrebe i biti spreman razgovarati i onda kad nemamo odmah rješenje za njihov problem. Građanin mora znati da će biti saslušan, da njegov problem neće biti zanemaren, i da će uvijek dobiti iskren odgovor. Kad neko radi u javnom sektoru, smatram da funkcija prije svega nosi odgovornost. Mi smo tu zbog građana i moramo razumjeti da iza svakog zahtjeva ili problema stoji konkretan čovjek, njegova porodica i njegova životna priča. Istinsko povjernje nastaje kada se ono što govorimo poklapa sa onim što radimo.
Koliko su neposredni razgovori s građanima važni za razumijevanje njihovih stvarnih potreba? Postoji li susret ili životna priča koja Vas je posebno dotakla i ostala Vam u sjećanju?
Neposredan razgovor s ljudima je najbitniji jer čujete njihove probleme i možete razumjeti šta im je zaista potrebno. Tokom rada susretala sam se s mnogo ljudi i različitih životnih priča. Posebno me uvijek dotaknu razgovori s roditeljima i mladim ljudima koji imaju talenat, volju i potencijal, ali nemaju mogućnost da ga razviju. U njihovim pričama prepoznajem jednu vrlo jednostavnu želju- da im neko pruži priliku i kaže ,,Vjerujem u tebe”.
Nekada čovjeku ne možemo riješiti njegov problem, ali ga možemo saslušati, usmjeriti, pomoći mu koliko možemo i pokazati da ga razumijemo. Izdvojila bih jednu priču koja me posebno dojmila kada sam radila u školi. U školu je dolazio dječak od 7 godina koji mi je pričao da živi sa starijim maloljetnim bratom i majkom koja bi povremeno dolazila. Njegove rečenice mi i danas odzvanjaju u ušima: ,, Kad dođem kući naložim vatru i ubacim krompira u šporet da se ispeče, operem svoju odjeću i okupam se kad se sjetim. Radujem se kad mama dođe kući”. Ovo su riječi sedmogodišnjeg djeteta kojem je trebala podrška i razumijevanje u životu. Nakon dugog niza godina susreli smo se u restoranu, on sa djevojkom, a ja s prijateljicama. Prišao je, pozdravio se i rekao da sada ima kuću i posao. Bila sam ponosna na njega.
Mladi ljudi danas imaju znanje, talenat i ideje, ali često osjećaju da nemaju dovoljno prilika. Šta im je najpotrebnije da bi svoje sposobnosti razvijali i svoju budućnost gradili u Bosni i Hercegovini?
Mladim ljudima je potrebno kvalitetno obrazovanje, praksa, podrška insittucija, mogućnost da pokrenu vlastite projekte i mogućnost da od svog rada mogu živjeti. Moramo ih uključivati u procese odlučivanja, slušati njihove ideje i dati im odgovornost. Naš cilj mora biti da mladima ovdje stvorimo uslove u kojima će imati razlog da ostanu u svojoj domovini.
Kako kulturu, obrazovanje i društveni aktivizam približiti generacijama koje odrastaju uz društvene mreže, digitalne platforme i nove načine komunikacije?
Kulturu moramo približiti mladima na način na koji oni danas komuniciraju, ali bez odustajanja od vrijednosti koje kultura nosi.Ako su društvene mreže njihov prostor komunikacije, onda i institucije kulture, obrazovanja i civilnog društva moraju biti pristutne u tom prostoru. Ali ne smijemo dozvoliti da mladi budu smao publika, nego da budu kreatori. Dati im mogućnost da snime film, organizuju događaj, pokrenu društveni društveni projekat, naprave izložbu ili kroz digitalne platforme predstave svoju ideju. Digitalni svijetne treba biti konkurencija kulturi, on može bit i njen novi prostor.
Možemo li mladima ponuditi više od povremenih projekata – prostor u kojem će biti saslušani, uključeni u donošenje odluka i ohrabreni da preuzmu aktivnu ulogu u svojoj zajednici?
Možemo i mislim da moramo. Mladi ne smiju biti samo korisnici projekata, oni moraju biti partneri u kreiranju politika koje s etiču njihovog života i njihove budućnosti. Posebno je važno da mladi vide da se njihov glas čuje i da razgovor s institucijama nije smao formalnost. Akomlad čovjek predloži nešto dobro, treba mu omogućiti da tu ideju razvije. Ne treba da radimo za mlade,nego da radimo zajedno s mladima.
Koliko pojedinac može promijeniti svoju sredinu? Može li jedna dobra ideja, građanska inicijativa ili odgovoran postupak pokrenuti širu društvenu promjenu?
Velike promjene gotovo uvijek počinju od jedne osobe koja je imala hrabrost da kaže ,,Ovo može drugačije”. Pojedinac ne može promijeniti cijelo društvo preko noći, ali kao krenemo od svoje porodice, ulice, škole, kluba ili lokalne zajednice, pa kad se takve promjene počnu povezivati prerastaju u nešto mnogo veće.
Kultura, obrazovanje, sport i aktivizam na prvi pogled pripadaju različitim oblastima. Šta ih povezuje i kako zajedno mogu doprinijeti zdravijem, solidarnijem i odgovornijem društvu?
Sve ove oblasti imaju isti cilj, a to je izgradnja kvalitetne ličnosti. Obrazovanje razvija znanje i sposobnost razmišljanja, kultura razvija svijest, kreativnost i osjećaj pripadnosti, sport razvija disciplinu, upornost, timski duh i odnos prema pobjedi i pporazu. Kada sve ove oblasti povežemo odgajamo kompletnu ličnost.
Kakvu lokalnu zajednicu želite vidjeti u budućnosti i šta danas moramo učiniti kako bi ona bila otvorenija prema mladima, dostupnija građanima i osjetljivija prema potrebama svakog čovjeka?
U budućnosti želim lokalnu zajendicu u kojoj se čovjek osjeća važno, sigurno i poštovano,bez obzirana godine, zanimanje ili društveni status.
Po čemu biste željeli da ljudi prepoznaju Vaš rad i koju poruku želite uputiti mladima i svim građanima koji vjeruju da se znanjem, kulturom, aktivizmom i odgovornim djelovanjem može graditi bolje društvo?
Želim da se moj rad prepoznaje po konkretnim rezultatima, a ne po velikim riječima. Po tome da se svim ljudima pruži prilika, da se mladima da podrška, i da zažive projekti i ideje u zajednici. Mladima bih poručila da ne čekaju da im neko drugi stvori budućnost, nego da se obrazuju, pitaju, budu hrabri i uključe u sve društvene procese. Želimda vjeruju da je njihov glas veoma važan i da jedna ideja može napraviti promjenu, a odgovornost svakog pojedinca može promijeniti cijelu zajendicu.Građanima bih poručila dane izgubimo vjeru u mogućnost promjene. Neće sve biti riješeno preko noći, ali svaka promjena počinje od ljudi koji odbiju biti samo posmatrači i aktivno se uključe u društvene procese. Ne pitajmo samo kakvu ćemo zemlju ostaviti svojoj djeci. Pitajmo se šta ćemo danas učiniti da ona sutra budu ponosna što smo je gradili.
Razgovor s Amelom Mehmedović podsjetio me da se razvoj jedne zajednice ne može mjeriti samo izgrađenim objektima, statističkim pokazateljima i finansijskim izvještajima. Njena stvarna vrijednost vidi se u tome koliko prostora daje kulturi, koliko vjeruje mladima, kako čuva vlastiti identitet i koliko je spremna saslušati svakog čovjeka.
Kultura nas uči da pripadnost ne znači zatvaranje prema drugima. Naprotiv, što bolje poznajemo vlastite korijene, sigurnije možemo otvoriti vrata susretu, saradnji i razumijevanju. Obrazovanje nam daje znanje, umjetnost razvija osjećajnost, a društveni aktivizam pretvara ideje u konkretne promjene.
Posebno je važno da mladima ne govorimo samo da su budućnost. Moramo im već danas omogućiti da budu ravnopravni učesnici društva – da predlažu, odlučuju, stvaraju i preuzimaju odgovornost. Njihove ideje ne smiju ostajati na marginama, a njihov talenat ne smije čekati neko bolje vrijeme ili neku drugu zemlju.
Kao autor ovog razgovora, vjerujem da su nam potrebni ljudi koji će biti dostupni zajednici, koji će imati strpljenja da saslušaju i hrabrosti da djeluju. Ljudi koji razumiju da javna odgovornost nije udaljenost od građana, nego svakodnevna obaveza prema njima.
Ne možemo govoriti o boljoj budućnosti ako ne ulažemo u ljude koji će je stvarati. Ne možemo čuvati identitet bez kulture, razvijati društvo bez obrazovanja niti zadržati mlade bez stvarnih prilika.
Zato ovaj razgovor ne završavam zaključkom, nego pozivom: da kulturu vratimo među ljude, mladima otvorimo vrata, a odgovornost prema zajednici pokažemo djelima.
Jer budućnost ne dolazi sama. Budućnost gradimo zajedno – znanjem, kulturom, povjerenjem i spremnošću da budemo na strani čovjeka
