Nakon što su Hirošima i Nagasaki proživjeli atomske bombe SAD-a, Japan se zvanično predao i završio svoje sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu. Cijela država je bila okrenuta prema nuklearnom oblaku koji je dolazio iz pravca ta dva grada, ali jedan čovjek, Onoda Hiroo, je imao drugačije prioritete i njegova borba nije bila ni blizu kraja.
Onoda je rođen 1922. godine, u porodici koja je bila povezana sa starim japanskim samurajima, porodici koja se ponosila tom činjenicom i implementirala njihove principe u svoj život.
Njegov otac je bio narednik i ubijen je u Kini 1943. godine. Onoda je sa 17 godina počeo raditi za firmu, ali rad od ranog jutra do kasnog popodneva nije bio zacrtan u budućnosti mladog dječaka. Bio je pozvan i pridružio se japanskoj vojsci, obaveza koja će kao svakom vojniku promijeniti njegov život zauvijek.
Onoda nije postao standardni vojnik, školovao se u vojnoj školi koja je specifično trenirala vojnike za gerilski način ratovanja, trening koji će Onoda koristiti mnogo duže nego očekivano.
Poslan je na filipinski otok pod nazivom Lubang zajedno sa svojom divizijom, ali prije nego što su krenuli, dobili su zadnju naredbu od svog generala „nikada se ne predavati i nikada ne izvršiti samoubistvo”. U japanskoj kulturi samoubistvo tokom rata se smatralo časnim činom, vojnici bi radije umrli od svoje ruke nego od ruke neprijatelja. General to nije htio, htio je da se njegovi vojnici bore do smrti, da urade sve što mogu prije nego što izgube. Svi su znali da je to već izgubljena bitka i da je sretan kraj malo vjerovatan. Ovi hrabri vojnici su to prihvatili i otišli na otok.
Onoda i njegova divizija su se susreli sa japanskim vojnicima koji su već bili pozicionirani na tom otoku i bili su već poraženi. Nisu zvanično izgubili ali njihov moral je bio loš i nisu imali volje za borbom. Onoda je pokušao da ih ohrabri, ali niko ga nije slušao, tj. niko nije morao da ga sluša, zato što su ga hijerarhijski svi nadjačavali.
Neprijatelj je došao i bez nekih poteškoća zauzeo otok, mnogo japanskih vojnika je bilo ubijeno, dok su preživjeli odlučili da se rasporede po grupama od 3 do 4 i da se sakriju u planinama i šumama otoka, implementirajući svoj gerilski trening.
Mjeseci su prošli i jedina grupa koja je preostala je bila grupa koju su činili Onoda Hiroo, Shoichi Shimada, Kinshichi Kozuka i Yuichi Akatsu.
Ovi ljudi nisu ostali tu samo mjesecima, ostali su godinama, borili se protiv prolazećih grupa filipinskih vojnika, palili su rižu u selima kako bi poslali poruku i jeli su većinom banane i kokos.
Bilo je mnogo pokušaja da se Onoda informira o kraju rata, od strane same države i pisama od članova porodice. Onoda je odbio sve što mu je bilo ponuđeno, mislio je da su to sve laži i da se rat nije završio. Bio je uvjeren da je sve to neprijateljska propaganda, da koriste lažne glasove i lažne slike njegove porodice kako bi ga izvukli iz sakrivanja.
Ništa nije uspjelo probiti umnu tvrđavu koju je Onoda izgradio sebi, to jest dok jedan student, željan avanture, Norio Suzuki nije odlučio da ga pronađe sam i da ga uvjeri o kraju rata.
Norio je došao na otok i nakon dogovaranja uspio da se sastane sa Onodom, i tu ga je upitao šta on mora da uradi da ga uvjeri da je rat gotov i da se može vratiti kući. Onoda je rekao da želi da to čuje od svog generala. Srećom jedan od generala je još uvijek bio živ i na današnji dan, 9. Marta 1974. godine komandant Taniguchi je došao pred Onoda Hiroa i rekao mu da je rat gotov.
Onoda Hiroo je dočekan kao heroj kada se vratio. Čak mu je oprošteno i ubistvo više civila, zato što nije znao da je rat gotov. Ali on se nije osjećao kao heroj.
Imao je ogromnu grižnju savjesti i razočaranje. Nanio je zlo ne samo ljudima na tom otoku nego i svojoj državi, i samo je bio smetnja zadnjih 29 godina.
Nakon što se vratio u Japan, nije se mogao uklopiti u tadašnju kulturu svoje domovine. Preselio se u Brazil gdje se ubrzo i oženio. Kasnije je napisao knjigu o svojim iskustvima pod imenom „No Surrender: My Thirty-Year War“ u kojoj je opisao detalje skoro tri decenije dugog rata, a koji je odavno bio završen.. Mnogi tvrde da više nikad nije pojeo nijednu bananu ili kokos.
Ensar Pašić
