Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Rođen sam 1981. godine, osnovnu i srednju školu sam završio u rodnom gradu Olovu. Diplomirao sam na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2005. godine, a iste godine završio i specijalistički studij novinarstva u okviru programa Visoke škole novinarstva u Sarajevu i Univerziteta u Lilleu, kao stipendista Vlade Francuske.
Profesionalni put odveo me je u oblast ekonomije, razvoja i javnih politika, ali je pisanje oduvijek bilo prisutno u mom životu. Od 2018. godine sarađujem sa uredništvom sedmičnog magazina Stav te objavljujem tekstove iz ekonomije, energetike i politike. U proljeće 2021. godine, počeo sam pisati serijal tekstova koji se odnosi na ratno vrijeme.
Tokom dvije godine nastale su 83 priče.
Priče su bile jedne od najčitanijih na portalu magazina Stav. To me je ohrabrilo da ih objedinim i objavim u vidu knjige Ratno djetinjstvo. Knjiga je objavljena krajem 2023. godine uz podršku Fonda za izdavaštvo Sarajevo.
To je moja prva knjiga. Trenutno završavam novi rukopis pod nazivom Tranzitne priče, koji govori o poslijeratnom životu i odrastanju moje generacije u Bosni i Hercegovini.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Ratno djetinjstvo nije samo knjiga o ratu. To je knjiga o djetinjstvu koje je naglo prekinuto, o odrastanju na prečac i o ljudima koji su, usprkos strahu i razaranju, sačuvali dostojanstvo, solidarnost i vjeru u život.
To je iskustvo koje sam želio podijeliti, kao doprinos kulturi sjećanja na jedno strašno, ali jednako tako, važno i veličanstveno vrijeme.
Zašto ovo kažem? To je period kada smo i kao pojedinci i kao narod pokazali ono najbolje od sebe! Probudilo se nešto, duboko zatomljeno u nama! To je taj duh gorštaka-pravednika koji se bori do zadnjeg atoma snage za pravdu, za naš sistem vrijednosti, za nama svojstven “modus vivendi” koji smo usprkos nepovoljnom okruženju održali kroz vijekove.
U tim ratnim okolnostima, organizovan je civilni život, školstvo, zdravstvo, prijevoz, kulturne manifestacije, neki improvizovani televizijski program, sedmični časopis.
Kada je dominantno vladala politika “krvi i tla”, kada je bio ugrožen opstanak jednog naroda i države, jedan mali narod u brojčanom smislu, ustao je i dostojanstveno branio slobodu, čast, životni prostor…
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
Ideja se rodila još u srednjoj školi, neposredno nakon rata. Sva ta dešavanja, početak rata, izbjeglištvo, pogibija bliskih članova šire porodice, ostavili su traga, neki otisak duboko u mojoj memoriji. Bio sam poput kamere pritisnute da snima i pohranjuje sve ono što se dešavalo oko mene. Što su događaji bili dramatičniji, to je moj interes bio veći! To dugme „snimaj“ bilo je više pritisnuto! Pamtio sam događaje, ljude, ponekad čak i cjelokupne dijaloge i to je negdje stajalo, čekalo da bude ispričano. Naravno, taj koloplet historijskih događaja, ta sva silina dešavanja nije mogla biti procesuirana, adekvatno obrađena i analizirana u dobi kada sam imao petnaest, dvadeset godina. Trebao je protok vremena. Kada sam napunio četrdeset godina, poslao sam priču u tadašnji sedmični magazin „Stav“ o prvom ratnom danu… Priča je objavljena, a potom dignuta na online platformu. Neposredno nakon toga, počeli su se javljati moji sugrađani na email, viber, sa pozitivnim reakcijama kako sam vjerno opisao taj početak granatiranja u Olovu. Mahir, tadašnji zamjenik glavnog urednika koji je preko softvera pratio doseg, rekao da je tekst među najčitanijim u tom broju Stava. Tako smo krenuli, priča po priča da bi se nanizale 82 priče, od prvog ratnog dana u avgustu 1992. do otvaranja magistralnog puta Tuzla Sarajevo, u proljeće 1996. što bi, simbolički, bio kraj rata. Poslije su došli upiti od čitatelja, šta je bilo sa ovim ili onim protagonistom iz te i te priče? Tako da sam objavio i 83. priču, post festum. U njoj sam pokušao obuhvati sve likove, koji se pojavljuju u knjizi, te pružiti što više informacija o njima u sadašnjem trenutku.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Mi na ovim prostorima moramo braniti ideju Bosne kao mjesta susreta civilizacija, mjesta slobode svih dobronamjernih ljudi i u toj borbi ustrajati. Suživot, saradnja, pravo izbora, naše različitosti utkane u jedan lijep životni prostor što Bosnom i Hercegovinom se zove. Na koricama knjige „Ratno djetinjstvo“ nalazi se šareni, autentični bosanski ćilim. Čilim je jedan detalj, priča sama za sebe, dio identiteta, civilizacijskog svjetonazora. A opet, meni se ne sviđaju jednobojne staze, tepisi, ako hoćete monolitne sredine. Uvijek kada dolazim u neki naš grad, pa vidite minaret džamije, crkve u vizantijskom stilu, pa rimokatoličku… To je ono što smatram svojim, gdje se osjećam komotnim…
Merjem, Marija i Milica moraju imati mogućnost zasnovati sasvim ravnopravno radni odnos, porodicu na svakom pedlju domovine. Ne biti u strahu! Danas to nije tako, imamo apartheid i islamofobiju. Ali stanje je neuporedivo bolje nego prije trideset godina i potrebno je predano, uporno, u kontinuitetu raditi na rušenju tih barijera.
Ko je Vaša ciljna publika? Kome biste posebno preporučili ovu knjigu?
Knjiga je jedno svjedočanstvo mojoj generaciji, nama koji smo bili starija djeca u ratu, u dobi od 10 i više godina, dovoljno odrasli da sve strahote rata možemo shvatiti, a opet nismo imali dovoljan broj godina da budemo direktni učesnici u ratu kao vojnici, zdravstveni radnici i slično.
Takođe, knjiga je namijenjena generacijama našim roditelja, da pokušaju shvatiti perspektivu odrastanja njihove djece. Rat ima i pozitivnu stranu. Pored strašnih trauma donio je sazrijevanje, neki vid drugačijeg vrednovanja, uspostavljanja sistema vrijednosti koji će pomoći da buduće prepreke lakše savladavamo. Ta moja generacija, od 1980. dvije godine plus/minus, naučili smo da budemo zadovoljni „sa malo“. Čini mi se da mnogo više cijenimo vrijeme, život, sitne životne radosti kako bi se reklo u narodu. Puno smo spremniji na žrtvu da bi uspjeli, nije nam ništa teško i ne izgleda ništa nemoguće uz Božju pomoć. Rat nas je nekako isforsirao da odrastemo, budemo odgovorniji. Mislim da su naši roditelji svjesni te „dodane vrijednosti“ koje posjedujemo nakon tako teških trauma. E ta poruka, volio bih tu poruku, sada u ulozi roditelja, prenijeti našoj djeci, onima koji dolaze, generaciji Z, generali alfa.
Ratno djetinjstvo je prvenstveno namijenjeno njima za čitanje, učenicima starijih razreda osnovne škole, srednjoškolcima da vide u kakvim okolnostima smo mi, njihovi roditelji odrastali.
Dakle, knjigu mogu čitati svi od osnovaca, do onih koji su danas u sedamdesetim, osamdesetim godinama.
„Ratno djetinjstvo“ je prepoznato kao književno i historijski vrijedno djelo, pa su dodijeljena sredstva Fonda za izdavaštvo Sarajevo, odnosno Fonda za bibliotečku djelatnost FBiH, tako da je prisutno u gradskim bibliotekama gotovo svake općine u FBiH, u Brčko Distriktu, te u biblioteci Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica na što sam posebno ponosan. Manje više, knjiga je svima dostupna.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Ratno djetinjstvo je zbirka priča, koja se može čitati svaka zasebno, ali i kao jedna cjelina. Portretiran je lik bosanskog vojnika kroz Salema-ubicu tenkova, komandanta Ahmu. Sva improvizacija i čudesa da bismo imali struju, kroz majstora – električara Muhariku…Zdravstveni sektor je ovjekovječen medicinskim sestrama Nermom (danas doktoricom medicine) i Julijom… Moja mama Dina je snažnu ženu, heroina, koja se bori da odgoji dijete u najtežim uslovima… Mamin amidža Omer, ta dobra i plemenita duša, je neko koga jednostavno volite, susretljiv je i pomaže sve oko sebe, mada i on nema puno. Omer razgovara sa životinjama, tuguje za rodnom grudom, za selom i prirodom koju je morao napustiti… U konačnici on je doživljava težak gubitak pogibijom sina od 17 godina, ali i dalje vjeruje u život. Djed Nedžmija je intelektualac, okuplja oko sebe, diskutuje, savjetuju, fanatično je optimističan sve dok ne vidi krater koji je napravila avionska bomba. Tu su i priče o mojim prvim simpatijama, školskim drugovima, o odrastanju…Ako bih moram da nekog posebno izdvojim, onda bi to bila moja mama i njena žrtva. Znala je, u tim teškim okolnostima, danima plesti bez prestanka. Toliko bi je ruke boljele da nije mogla navečer spavati… A sve da bi imao najljepši džemper na rođendan, a moja simpatija kapu… Bilo je nečeg magičnog, toplog i čudesnog u tom vremenu. Kao da sad gledam taj prizor, planina, snježne pahulje, crvenim se, jako sam nesiguran u sebe, prilazim simpatiji, vadim najljepšu šarenu kapu na svijetu i predajem je. A onda se ona, kojoj ljubav poklanjam, crveni, meškolji, smiješi se i odlazimo onako sretni… Kao da mogu opipati tu toplinu što zrači između dvoje mladih zaljubljenih tinejdžera, u prohladnom zimskom dana na padinama Zvijezde…U ratu, u zimi, kada je sve bilo u nekoj zebnji i rasturanju, doživio sam te trenutke ljepote, zaljubljenosti, ushičenja…A tu magiju je pravila moja mama.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Moramo učiniti više. Djelovati institucionalno i organizovano. Dovoljno je pogledati, lijevo i desno, da se vide budžeti koji se ulažu u kulturu, umjetnost, nauku. A mislim da mi imamo više za ponuditi. Posebno u ovom segmentu kulture sjećanja, što mora biti prioritet broj jedan, radi onih koji dolaze nakon nas…
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta s publikom?
Tuzla je za mene posebno mjesto. Put spasa, preko olovskih sela, planinskih puteva vodio je u Tuzlu. To je bila druga imenica za slobodu. Teški ranjenici sa olovskog ratišta su ušli na liječenje u Tuzlu. Iz suprotnog pravca dolazila je pomoć, vojska, medicinsko osoblje, hrana, potrepštine, MTS.
Nakon rata, malo je falilo da počnem studirati u Tuzli. Po završetku fakulteta, dobio sam ponudu da radim u Tuzli. Mnogo moje rodbine živi i radi u Tuzli. Osjećam je svojom, kulturnim, privrednim centrom ovog dijela zemlje. Radujem se susretu sa Tuzlacima i mnogo mi znači što ću nakon Olova, Vareša, Vogošće, Mostara doći u Tuzlu. Moj pradjed, imam Kulo Mustafa je 1941. godine protjeran sa svog ognjišta. Došao je u Tuzlu, gdje mu je dodijeljen imamski stan, tu je preselio na bolji svijet i ukopan je na lokalnom mezarju. I u ovom ratu, dio rodbine je došao u Tuzlu. Tako da, uvijek rado dolazim u Tuzlu.
Vjerujem da će to biti posebna večer, ispunjena emocijom, toplinom, interakcijom sa publikom.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji? Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Promociji posvećujem posebnu pažnju, ona je napravljena kao dijaloški okvir gdje čitam pasuse knjige zajedno sa promotorima. Uvijek je prisutna energija, emocija. To publika osjeti. Ova knjiga, kroz te pasuse, je povratak, neka vrsta vremenske mašine, koja vas vraća u to strašno ali i veličanstveno vrijeme! Više je dolazila do izražaja ljudskost, nesebičnost, žrtva koju smo bili spremni prinjeti.
Sa publikom, do sada je uvijek postojala interakcija u vidu pitanja, komentara, nečijeg uzdaha i suze, trenutaka tišine nakon što završimo sa čitanjem. Dosadašnje iskustvo je da razgovor između mene kao autora i publike, vodi se i nakon završetka oficijelnog dijela promocije. Mimo “reflektora” nekako su ljudi slobodniji, opušteniji da priđu, razgovaraju, daju neku svoju impresiju, postave pitanje. Bit će mi zadovoljstvo komunicirati sa publikom, što podrazumijeva i potpisivanje primjeraka za one koji budu zainteresirani kupiti “Ratno djetinjstvo”.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
Vrlo je važan motiv. Uvijek sam se trudio, da tekstove koji pišem, da imaju onu neku dodanu vrijednost, da su korisni, da prenesu poruku, da osjetite emociju, da naučite nešto…Budite originalni i dosljedni. Ustrajte na putu dobra. To je teži put, ali se isplati.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete Vašu promociju i Sajam knjige u Tuzli. Zašto ne bi trebali propustiti ovaj događaj?
Volio bih pozvati, posebno mlade čitaoce, na druženje, razgovor, preispitivanje… Namjerno kažem preispitivanje! Mi danas živimo u slobodi, u miru, u vremenu tehničke revolucije, dostupnosti puno toga… E sad, te stvari nisu došle onako… Puna su mezarja i groblja, najboljih od nas, da bismo mogli danas ovako živjeti, pisati, djelovati. Zato je važna ova knjiga kao podsjetnik, sa jedne strane na strahote i žrtvu koju smo morali podnijeti, a sa druge strane, da cijenimo sadašnji momentum i prilike koje nam se pružaju.
