Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Moje ime je Elvir Halilović. Rođen sam 1976. godine i svoje djetinjstvo proveo sam u rodnoj Srebrenici. Tamo je i počela moja ljubav prema knjigama, prva maštanja i snovi o tome da ću i ja nekada biti pisac. Ali do ostvarenja toga trebalo je da protekne malo vremena.
Tokom svojih srednjoškolskih dana u Živinicama zaplovio sam u novinarske vode, i to je postala profesija koju sam nastavio i prelaskom u Vogošću, i kojom se bavim već tridesetak godina.
A san o pisanju? On je počeo da se ostvaruje prije nekoliko godina, kada sam u vrijeme pandemije koronavirusa napisao svoju prvu priču za male drugare. Ona im se svidjela, i to mi je bio motiv da nastavim pisati priče i pjesme za djecu. A ti mali drugari dali su mi i “moje umjetničko ime” Čikopisac.
I tako, tokom proteklih pet godina, Čikopisac je putovao širom Bosne i Hercegovine, i družio se sa najmlađima. Zajedno smo maštali i rasli uz knjige i slikovnice koje sam u međuvremenu pripremao i objavljivao za njih. Zapravo, zajedno smo ih i stvarali, jer moje knjige nastaju među djecom. Svaka priča prvo se rodi na nekom našem druženju, kroz razgovor, pitanje ili osmijeh.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Na ovogodišnjem Sajmu u Tuzli posjetiocima ću se predstaviti sa novom knjigom “Srebrenko i druge priče iz Srcolike zemlje”. Radi se o zbirci priča za djecu sa kojom nastavljamo putovanje kroz Čikopiščev imaginarni svijet Srcolike zemlje. Broj od 13 priča nije slučajno odabran, čitaoci kao i u prethodnim knjigama treba da otkriju zbog čega je to baš tako. Trudim se da u svojim djelima “probudim” istraživače u najmlađim čitaocima da sami tragaju i otkrivaju te skrivene slojeve.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
Moja inspiracija od samog početka je naša domovina Bosna i Hercegovina, jedina zemlja na svijetu koja ima oblik srca. Ta moja, bolje je reći naša Srcolika zemlja, obiluje predivnim rijekama i planinama, bogatom historijom i legendama, nekim činjenicama po kojima je jedinstvena u cijelom svijetu. Te detalje ugrađujem u svoje priče kao onaj drugi, skriveni sloj koji mališani trebaju istražiti i otkriti.
Želim da kroz zgode i nezgode mojih junaka najmlađima poručim o važnosti drugarstva, o čuvanju prirode, o tome da trebamo biti uporni ako želimo ostvariti svoje snove jer samo na taj način možemo ostvariti svoje ciljeve.
A volim i kad se djeca nakon pročitanog pitaju “Da li ovo mjesto stvarno postoji?”, pa jednoga dana i sami krenu da ta mjesta posjete i istražuju.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Ideja o Srcolikoj zemlji, kao što sam već rekao, nastala je u vrijeme pandemije kada nismo mogli putovati, družiti se. Moja je želja bila da najmlađima pokažem kako se, uz pomoć knjige i mašte, može putovati a da nigdje ne mrdnemo iz svoje sobe. I htio sam da to putovanje bude upravo kroz Bosnu i Hercegovinu jer naša domovina zaista ima čime da se pohvali. Neke od tih činjenica su zaista jedinstvene. Tu u našoj blizini su najhladnija rijeka na svijetu, jedini grad sa prirodnim vodopadom u svom centru, misteriozne kamene kugle i pješčane piramide, sjećanje na Olimpijadu, ostaci starih gradova, ovdje raste i endemska ledena ljepotica…
Sve to uz pomoć mašte postaje čarobni svijet priča. A te priče treba da ih motivišu da “natjeraju” svoje roditelje da ta mjesta i posjete. Jer uz svaku priču postoji i edukativni dio, rubrika “Znate li da…” koja motiv iz priče povezuje sa činjenicama i kroz koji čitaoci uče o svojoj domovini. A može biti i svojevrsni turistički vodič koji će biti uz nas na tim pravim putovanjima kroz BiH.
Ko je Vaša ciljna publika? Kome biste posebno preporučili ovu knjigu?
U protekle četiri godine održao sam više od 250 druženja sa djecom širom Bosne i Hercegovine. Najčešće su to bila druženja sa mališanima uzrasta od 6 do 10 godina, sa učenicima nižih razreda osnovnih škola, pa se to tako nekako definisalo da oni budu moja primarna publika i da su priče namijenjene najviše njima. Jer to je onaj period života kada naučimo sami čitati, kada samostalno otkrivamo čarobni svijet knjiga.
Ali moje knjige nisu namijenjene samo njima. Djeca jesu moja prva publika, ali roditelji često postanu moji novi čitaoci. Često mi se desi da razgovaram sa roditeljima koji su čitali svojoj djeci, i da mi oni kažu kako su se kroz priče vratili na trenutak u svoje djetinjstvo. Svako od nas, negdje duboko u sebi, ima tog malog dječaka ili djevojčicu koji još uvijek maštaju i sanjaju, i koji nam pomažu da preživimo u ovom surovom svijetu odraslih.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Definitivno je to u ovoj knjizi Srebrenko. Mali razigrani patuljak, pomalo naivan, kakva već djeca ali i odrasli mogu biti. Iz te naivnosti upada u nevolju iz koje ga izvlači pravo prijateljstvo. Kako i na koji način – e to će čitaoci sami morati otkriti.
A zbog čega sam emotivno vezan za njega i za tu priču? Pa u prvoj knjizi “Priče iz Srcolike zemlje” ostao sam dužan svojoj rodnoj Srebrenici da čitaocima predstavim njenu dugu i bogatu historiju, ljekovite izvore i prirodne ljepote koje ona ima. I to sam, na svoj način, uradio u naslovnoj priči ove nove knjige.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Dok se čovjek ne počne baviti ovim poslom nema priliku da bolje upozna sa književnom scenom. Moj osjećaj nakon objavljivanja prve knjige bio je da je lakše knjigu napisati nego je objaviti i predstaviti čitaocima, onima zbog kojih je i nastala. I kada me pitaju može li se živjeti od književnosti, ja im odgovorim da se od književnosti ne može živjeti, ali se može živjeti za književnost.
U posljednje četiri godine bio sam u mnogim gradovima, družio se sa mališanima, i upravo na tim susretima shvatio sam koliko djeca zavole knjigu kada pisac dođe među njih, kada ga lično upoznaju. Postoji mnogo dobrih autora koji pišu za djecu, mnoge od njih sam lično upoznao, ali najveći problem većine od njih je kako da se predstave van svojih lokalnih okvira. Tu na scenu stupaju upornost i sposobnost samih autora, ponekad i tvrdoglavost.
Sajmovi knjiga su prilika da autori i knjige savladaju upravo tu barijeru, da dobijaju mogućnost da predstave sebe i svoje knjige čitaocima. Raduje me činjenica da se broj sajmova iz godine u godinu povećava. Pored sajmova u ovim velikim centrima kao što su Tuzla i Sarajevo, drago mi je što se to sve više dešava i u manjim sredinama.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta s publikom?
Prošle godine sam bio prvi put, i to je bila prilika da se predstavim. U međuvremenu družio sam se sa djecom u Tuzli i u okolini – Živinice, Gračanica, Gradačac, Doboj Istok. Neke od njih očekujem i na ovoj promociji, da nastavimo naše zajedničko putovanje kroz Srcoliku zemlju. Biće mi posebno drago ako među publikom prepoznam neka poznata lica sa naših ranijih druženja. Ali očekujem i neke nove. Siguran sam da ćemo svi zajedno uživati.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji? Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Za moje susrete sa čitaocima ja sam i u ovom razgovoru govorio da su to druženja a ne promocije. Jer zaista to i nisu klasične promocije na kojima promotori i autor govore o knjizi, čitaju dijelove, a publika sluša. Moje promocije su interaktivne, na njima su svi prisutni aktivni sudionici. Zajedno razgovaramo, glumimo, oponašamo životinje. Moja najveća nagrada je osmijeh djeteta, i obećavam da će tih osmijeha biti i ovaj put.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
O tome često razgovaramo tokom druženja sa najmlađima. Pričam im o tome kako sam ja kao mali sanjao da ću jednoga dana biti pisac. Doduše, sanjao sam ja da ću biti i pilot i policajac, i doktor i direktor, poznati fudbaler… Kao i većina djece, imao sam mnogo snova, ali na kraju mi se ostvario taj san o pisanju i o vlastitoj knjizi i knjigama.
Jer snovi se ostvaruju ako dovoljno jako vjerujemo u njih! Odnosno ako smo dovoljno uporni i predani. I zato ih motivišem da se i sami odluče da počnu i probaju. Jer sve počinje tim prvim korakom, prvom idejom, praznim papirom i olovkom u rukama. I dogovorimo se da na našem sljedećem susretu oni budu ti koji čitaju svoje priče i pjesme.
I znate šta? To se zaista i dogodi. Mnogi od njih me čekaju na sljedećem susretu sa svojim pričama i pjesmama, a neki od njih i sa pravom knjigom.
Znači recept je uspješan, ali ne mora biti samo za najmlađe. Svako ko želi da piše može to i uraditi ako vjeruje u sebe. Važno je napraviti prvi korak.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete Vašu promociju i Sajam knjige u Tuzli. Zašto ne bi trebali propustiti ovaj događaj?
Prije svega ja želim pozvati sve da u svom kalendaru odmah upišu termin održavanja Sajma, da planiraju svoje vrijeme i da obavezno dođu. Neće se pokajati. Na jednom mjestu imaće priliku da se upoznaju sa novim knjigama, da se druže sa piscima, da podijele ljubav prema čitanju sa drugim knjigoljupcima. Poseban poziv upućujem roditeljima da dovedu svoju djecu i da ih uvedu u čarobni svijet knjiga koji je malo drugačiji od svijeta ekrana kojima su najmlađi izloženi. Da im zajedno pokažemo kako se uz knjige može maštati i rasti.
Nadam se da će i škole iz Tuzle i drugih gradova Tuzlanskog kantona organizovano dovesti učenike u posjetu, i da će to biti baš u vrijeme kada i Čikopisac bude tu. Da se zajedno družimo i zabavimo. Ako nakon našeg druženja makar jedno dijete poželi pročitati još jednu knjigu ili napisati svoju prvu priču, onda je naš susret ispunio svoju svrhu.
