Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Zovem se Slađana Jovičić. Rođena sam 10. 4. 1971. godine u Brčkom. Osnovnu i srednju školu završila sam u Brčkom, a Pedagoški fakultet u Bijeljini. Profesor sam razredne nastave i engleskog jezika. Pisanjem se bavim od nižih razreda osnovne škole. Prva pjesma „Jesen“, koju sam napisala u petom razredu osnovne škole, objavljena je u Đačkim novinama. Kao učenik srednje škole aktivno se bavim pisanjem te postajem član tadašnjeg Književnog kluba „Pablo Neruda“ u Brčkom.
Prvu zbirku pjesama, „Humke snova“, sam objavila kao maturant 1990. godine. U pjesmama predstavljam sebe i svoju generaciju u predratnim godinama, naše krize i nedoumice svojstvene našim godinama, kao i jednu mračnu sliku društva u kojoj egzistiraju i traže sebe moji vršnjaci.
U toku rata na ovim prostorima ja sam zanijemila. To je bio period tišine u koju su se slagale slike svijeta oko mene, bez snage da se razumiju, objasne, predstave ili opravdaju. Tek nakon rata vratila sam se pisanju, sa zrelijom poezijom, jasnijom slikom o sebi, o ljudima oko mene i njihovim postupcima, sa boljom vizijom društva i mjestu čovjeka u tom društvu.
Godine 2009. sam objavila zbirku pjesama „Posluh savjesti“, u kojoj pjevam o sebi, o ljudima koji su otišli, o onima koji su ostali, koji su preživjeli rat.
U romanu „Bezimena djeca“, objavljenom 2016. godine, predstavljam život graničnih likova ili ljudi sa margine društva. Za takve uslove života mojih junaka osuđujem rat i ratno ludilo te poratno društvo koje je gotovo jednako surovo prema malom čovjeku koji u tom društvu živi bez ljudskog dostojanstva kao i život u ratu. Razlika je u tome što u uslovima rata pripadamo nekome i negdje, a u slobodi smo, nažalost, prepušteni sami sebi i veoma teško nalazimo izlaz.
Nakon lirske proze, objavljene su mi drame „Control Freak“ i „Somnambul“. Drama je bila novi izazov u pokušaju da se predstave granične ličnosti, sada likovi mojih drama. To su psihološke drame, sa slikom društva u pozadini. Cilj mi je bio naslikati iščašene likove koji žive u društvu bez osnovnih etičkih vrijednosti, gdje je korupcija i kriminal svakodnevna pojava, da ne govorimo o vladajućem nacionalizmu koje postaje osnovno mjerilo vrijednosti u takozvanom demokratskom društvu. Postavljam i pitanje kakvu omladinu možemo odgajati u takvom društvu i koje su njene vrijednosti. Sa druge strane, tu je tradicionalna porodica koja se raspada, izrodivši „slabe“ osobe, nesposobne da se uklope u takvo društvo i njegove norme. Takvi likovi, bez podrške u porodici i čvrstog oslonca bivaju osuđeni i ekskomunicirani iz društva. Međutim, oni nisu usamljena pojava u našem društvu. Tu su bludnice, psihijatrijski bolesnici, ratni invalidi, ljudi sa ulice … tu su i predstavnici mlade generacije, koji su rođeni u poratnim godinama, djeca bez pravog cilja i izgrađenih etičkih vrijednosti, što predstavlja najtežu i neizlečivu ranu našeg društva.
2019. godine u časopisu „Susreti“ mi je objavljena drama “Raskršća“, drama o dvije sestre, starice, koje su živjele daleko jedna od druge, da bi posljednje dane života provele zajedno. Postavljaju pitanja jedna drugoj, pitanja na koja nemaju odgovora: da li su bile bliske, slične, jesu li patile, koliko su bile potrebne jedna drugoj, čega se sjećaju, šta ih je rastavljalo u životu, a šta ih to sada, pred smrt veže. Sva ta pitanja ostaće otvorena, a o ljudima koji su otišli možemo samo nagađati. I sjećati se.
Iste godine objavljena mi je i zbirka pjesama „Igra od praiskona“. Ta praiskonska igra je pjesma, jer u početku bijaše pjesma i ljudska potreba da govori o svojim osjećanjima, da se sjeća i da čovjeka spase od zaborava.
U 2020. godini, kada se „mnogo i umiralo“, ja sam sjedila u kući i pisala „Gluvilo“, kao „gluvilo u doba Korone“.
U časopisu „Susreti“ su mi objavljene monodrama „Ekskomunikacija“, te drama „F23 ili Bluz u bijelom“ 2023. godine. Te dvije drame su na neki način moja autobiografija u kojima progovaram o svom životu, nedaćama koje sam preživjela, bolesti i na kraju, načinu kako sam se od te bolesti izliječila, suočavajući se sa sopstvenim traumama.
2024. godine mi je objavljena drama „Kerber“ u časopisu „Susreti“. Ova drama govori o osobi koja se suočava sa samoubistvom u trenutku kada više nije jaka da podnese život sa svim njegovim nedaćama. Postavlja se pitanje odgovornosti porodice, okoline, društva.
Iste godine mi je objavljena zbirka jednočinki, „Vozovi koji kasne i ostale jednočinke“. „Cilj ove knjige jeste apel i poziv našeg društva na otrežnjenje“, kako je naveo dramaturg Predrag Nešović.
Pored pisanja poezije, proze i drame, bavim se prevođenjem sa engleskog jezika. Knjiga koju sam prevela sa engleskog jezika, „Konfučijeva mudrost“, objavljena je 2023. godine. Na engleski jezik sam prevela i svoju zbirku pjesama, „Odgovor nemoći“, koja bi trebala biti štampana u dogledno vrijeme.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljam knjigu „Gluvilo“ koja je objavljena 2020. godine, dakle u doba kada je, kako kod nas tako i u svijetu, vladala Korona i koja je sijala bolest i smrt. Knjiga je zbirka lirske proze i govori o psihološkim krizama i otuđenju među ljudima u to teško doba.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
U to vrijeme koje je obilježila Korona ja sam sjedila kući sa svojom bolesnom majkom, svakodnevno slušala novosti na TV – u, gledala strašne scene naše stvarnosti i strahovala. To je bilo vrijeme užasa koji nam se dešavao svakodnevno, mračnih slika i slutnje bliske i teške smrti, a meni je pisanje bilo jedini izlaz, nešto kao blagotvorna terapija, rekla bih radna terapija protiv ludila. Pisala sam o svojoj bolesti, o dragim osobama kojih sam se sjećala, o svojim mračnim slutnjama, o otuđenju među ljudima, prisjećala sam se slika iz rata, o ljubavi koju sam priželjkivala i u nju ulagala nadu.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Poruka koju želim prenijeti je da postoji izlaz iz svake situacije. Koliko god nam se život činio teškim, koliko god bili tvrdi zidovi koji se sklapaju oko nas, uvijek postoji izlaz, čak i kada pomišljamo na ono posljednje što nam se ne smije desiti, a to je samoubistvo. Koliko god nam se činilo da živimo život bez dostojanstva, mi to možemo promijeniti svojim djelom, stati, okrenuti se iza sebe i vidjeti koliko smo toga učinili, stvorili. I to treba da bude naša potvrda, volja i snaga da krenemo dalje.
Ko je Vaša ciljna publika? Kome biste posebno preporučili ovu knjigu?
Možda su to ljudi koji su se nekada suočili sa nedaćama u životu. I ja sama, u svom djetinjstvu, a i kasnije dok sam čitala velika djela lijepe književnosti, sve što je bilo pisano u tim knjigama, na neki način sam doživljavala kao moje lično iskustvo. Ljudi se prepoznaju i poistovjećuju preko književnosti i ta dob u kojem je pisano određeno djelo i dob u kojoj se čita je jedan kontinuitet koji se nastavlja i ponavlja istovremeno. Mladi mogu biti stara djeca, kao što i stariji mogu ostati vječita djeca. Tako sam ja uvijek bila i ostala matoro dijete, pa mislim da i naši čitaoci trebaju biti velika djeca.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Mislim da je to dio knjige koji govori o lijepim uspomenama iz djetinjstva, kao što je miris soka od ruže. Poslije, u toku života, su uslijedile nedaće, rat, smrt, bolest … Jedini izlaz je bila ljubav koja obećava. Da, ljubav kao izlaz, uz neprestan rad na sebi, ljubav i prema sebi te težnja da postanemo bolji ljudi nego što jesmo.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Mislim da sajmovi knjiga imaju ogromnu ulogu u promociji autora i kulture čitanja. Prošle godine sam bila na ovom istom Sajmu i vidjela djecu i mlade koji su zainteresovani za lijepu riječ književnosti i to je obećavajući znak. Naime, umjetnost je nešto što treba njegovati jer to je zaštitni znak jednog naroda i nešto najvrednije što treba braniti od zaborava.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta s publikom?
Za mene je velika čast gostovati na Sajmu knjige u Tuzli i biti uz ostale autore sa ovih prostora. Na neki način to je potvrda mog uspjeha i činjenica da ono što radim nije uzalud, a susret sa čitaocima na Sajmu prevazilaženje otuđenja među ljudima.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji? Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Prije svega se nadam da će moja promocija biti posjećena, da ću sa publikom razmjenjivati iskustva i da će biti dovoljno interesovanja za moju knjigu. Možda ćemo pročitati poneki odlomak iz knjige.
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
Budućim autorima bih poručila da treba pisati o svojim osjećanjima, da je sve oko nas izvor inspiracije, sve što se događa nama ili nama dragim ljudima. Još bih naglasila da trebaju biti istrajni. Trebaju puno čitati, jer i pisanje je zanat. Staviti na papir sve o čemu razmišljamo, čega se plašimo, ono što volimo, ono što nas boli, ono što sanjamo … poezija može biti i vrisak, plač, smijeh, suze, čežnja, revolt i pobuna. Sve može biti poezija.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete Vašu promociju i Sajam knjige u Tuzli. Zašto ne bi trebali propustiti ovaj događaj?
Poštovani čitaoci, posjetite promociju knjige „Gluvilo“ na Sajmu knjiga u Tuzli. Ovo je knjiga koja govori o svijetu kakav ne bi trebao biti, gdje vlada otuđenje i zaborav, a upravo moja poruka je da neprestano gradimo sebe, da bismo izgradili bolji svijet oko nas. Jer kada pjevamo o drugim ljudima, mi zapravo pjevamo o sebi.
