Predstavite se našim čitateljima. Ko ste i kako je započelo Vaše književno putovanje?
Pišem od konca srednje škole što sam nastavio nakon okončanog studija medicine. Do sada sam publicirao na 170 različitih literaturnih mjesta. Veseli me što je gotovo 170 različitih glavnih urednica / urednika odabralo moje priče, pjesme, dnevničke zapise i/ili putopise za prostore svojih kreacija. Njima nije bilo važno to što sam ljekar / liječnik i univerzitetski profesor. Tražili su posvećenost, kvalitet i preciznost ispod kojih mogu potpisati svoje ime. Isto tako je i sa medicinom. I ona zahtijeva posvećenost, kvalitet i preciznost. I da, možda će zvučati čudno. Nisam se trudio povezati ljubavi prema medicini i književnosti. Naprosto, to nije bilo nužno – umnogome su to dva odvojena svijeta.
Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljate svoju knjigu. O kakvom djelu je riječ i šta čitatelji mogu očekivati?
Knjiga „Konjuh: istine, sage i haberi o vilinskoj gori“ je moja lična oda planini. Zamisli kako bi trebalo izgledati čudesno gorje s još čudesnijim čudima. Prava vilinska gora. Takvog Gorostasa bi bezbeli s jedne strane resile vodene prišipetlje Krabanja, Velika Zlača (u naramku Zelenboja), Studešnica i Litva, rijeke Turija i Oskova, s druge strane umivala rijeka Drinjača, u tercetu s Muškom vodom i Gorskim okom, a tamo s boka, na šepesanju prema viševjekovnom Olovu – Smolin, Zečji Rat, Bijeli Vrh i jezero Zaratje. Nesumnjivo, s treće strane bi ga obiserile Župeljeva, Velika Maoča i rijeka Krivaja, davnašnja femme fatale, odabranica iz snova („vita vila što se oko njega svila“), uručivši mu tajnovite sehare planina Romanije i Zvijezde u miraz. Na četvrtoj strani gorje bi se zrcalilo u stećcima Javorja i srebrninama Jasenskog potoka i Zatoče, a onda (po)gostilo u rijeci Gostelji. Čitatelji ne trebaju očekivati ništa više. Ali ni manje, ha, ha, ha…
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu?
Vilinska gora spaja nevidljivim učkurom u provizornu petlju, u uzao ovlašan. Džinovski je fraktal u kakav smo umetnuti – isti ili slični, više ili manje, češće ili rjeđe… Mi smo mu i hodočasnici i porotnici i svjedoci-pokajnici. U svim ovim ulogama trebamo misliti i djelovati na isti način – pristrasno. Jer, podstiče nas na saznavanje i sevdisanje – ne daveći, nego osiguravajući, ne tutoreći, nego utiskujući (se) u zagrljaj. Uostalom, neoboriv je fakat – obitavamo u arhipelagu što je transgeneracijski obilježen tugama i koluzijama (zbog ratova, bolešćura, gubitaka dragih ljudi, oskrvnuća, lopovluka, odlazaka u „bijeli svijet“ i sl.). A meditativni učinak, k'o saruk čistog Konjuha, iscjeljujući je za nas sličnike što (za)ostajemo. U biti, stignu trenuci kad nas, iznova i iznova, obično pošto ostanemo na repu kolone, „preklopi“ jedan te isti dojam. Ad hoc nam sine kako smo tu, u mističnom gorju, samo dragi Bog i mi – Božije bogde. „Cognitio Dei experimentalis!“ – dosolili bi mistici, ne mogavši racionalno protumačiti dojmove drugih običnika, pa i ovaj okončan u praskozorje mjeseca Ramazana.
Koju poruku želite prenijeti svojim čitateljima kroz ovo djelo?
Efendija je jedna od najljepših raznobojnosti – pustinjska ruža u sunčanom koloritu Bosne Ponosne. Ovo je neporecivo čak i bez nekog dubokoumnog promišljanja, imanentnog onim daleko mudrijim od nas običnika. Stamenik prvo gleda u lica i duše pa tek onda u lične karte, tražeći u ovim prvim raison d’ etre, a u ovim drugim isključivo biometrijske podatke. Onda izabire personalizovane poklone što se ne nose u rukama ili pod miškom, ne umotavaju u šareni papir niti spuštaju u drečave poklon-kese. Pojedinačno, porodično ili grupno, izvlači nas iz mulja ruminacija i s(a)kuplja iz rasutosti života, pa sažima, rasterećujući i vraćajući u oblike u kakvim smo nekoć bitisali. Sigurna je šatra koja štiti od zlovakta i kijameta nas epizodiste i cirkusante što pod njom nastupamo. Narodna je kuhinja za brojne čiji su osjećaji napušteni i izgubljeni u čestitoj odbrani ljudskog trajanja. Rukama ga ne možemo obgrliti: djelovanjem ga moramo podupirati i tiho ćutiti u grudima. El Fantastico je oštroumni stabilizator (ne)vremena: eklektično uparuje zagonetnu prošlost („Put Srebreničke povelje“) i modernu sadašnjost („Via Dinarica“). Osvjedočeni je merhametlija, enzim što poboljšava reakcije ljudskosti u „događajima dugog trajanja“.
Hranitelj posrnule bezbrižnosti u nama
Okrjepljujuća čorba za rekonvalescente u kandžama instant-hefti, objeručke pruža ili poslužuje na pladnju besplatan, a nužno potreban smjenjujući tempo: i presto i alegro. Raznolik je – suncobran pred ljetnim jarama, kišobran pod kišama-heftenjačama – neupitna dodana vrijednost. Raspodjeljuje rahatluk: bez ikakve pompe, bez zazivanja brendiranog vremena i konzumerizma. Na ushit sličnika, Life Coach je nepromjenjivi čuvar od disonancija, hranitelj posrnule bezbrižnosti u nama. Odavno nepoznati sebi, zapravo ponovno počinjemo biti nalik Ljudima iz maglovitih sjećanja i mastiljavih pokretnih slika, retuširanih bliskošću sa onostranim, sa iskonskim… Donedavno alijenirani, preoblikujemo se u dobroćudne pozorišne lutkice na sigurnim plećima Sličnika nad sličnicima – antikviteta čija je cijena basnoslovna. Unutrašnji i vanjski red se poklope pa pomislimo da opet možemo dirigovati vlastitom stvarnošću. Nesumnjivo, upravo tad nastupi blagorodna metamorfoza. „Ofijumljeni“ čistoćom i aromama, tek po povratku iz planinskog ružičnjaka u naše gra(n)dove, precizno registrujemo vaskolike „smradove“ koje udišemo i čije eksperimente preživljavamo.
Ko je Vaša ciljna publika? Kome biste posebno preporučili ovu knjigu?
Ciljnu publiku za moja pisanja ne projiciram. Dobrodošao je svako ko voli čitati i misliti o pročitanom. Knjigu „Konjuh: istine, sage i haberi o vilinskoj gori“ bih preporučio ljubiteljkama i ljubiteljima prirode, planinarkama i planinarima, ekolozima, ali i probisvjetima i bitangama koji ga kidaju, komad po komad, iz godine u godinu.
Da li postoji dio knjige ili lik za koji ste posebno emotivno vezani i zašto?
Da, postoji dio knjige za koji sam posebno emotivno vezan. To je njen naslov i on u njemu – njegovo veličanstvo Konjuh, u svoj svojoj punini.
Kako vidite današnju književnu scenu u Bosni i Hercegovini i kakvu ulogu sajmovi knjiga imaju u promociji autora i kulture čitanja?
Književna scena u Bosni i Hercegovini je najvećim dijelom vezana za naš glavni grad – Sarajevo, kroz sarajevske izdavačke kuće i pisce koji Sarajevu inkliniraju. Onaj ko napiše prvu knjigu u Sarajevu ili o Sarajevu biće već danas predstavljen na federalnoj televiziji i radiju, a sutra na državnoj televiziji i radiju, ho, ho, ho… Primio sam nagrade: Mak Dizdar (za najbolju zbirku pjesama), Fondacije za izdavaštvo (za najbolju knjigu), Zlatna trešnja i Musa Ćazim Ćatić (za najbolje pjesme), te Simha Kabiljo, Dr Esad Sadiković (u dva navrata), Marko Martinović Car, Večernjih novena i udruženja Mladi Muslimani (za najbolje priče). A mislim da su FRTV i BHRT samo jednom uradili izvještaj s predstavljanja mojih knjiga. Naravno, ima rijetkih izuzetaka u drugim dijelovima naše Bosne i Hercegovine koji, nažalost, samo potvrđuju ovo što govorim. Sajmovi imaju važnu ulogu u predstavljanju autorica i autora kao i onog što pišu, ali mi se čini da i na njima centripetalna geografija nadjačava književnost.
Šta za Vas znači gostovanje na Sajmu knjige u Tuzli i kakva su Vaša očekivanja od susreta s publikom?
Sajam knjige u Tuzli je hvalevrijedna manifestacija pa sam obradovan što će moja knjiga doživjeti i sajamsko predstavljanje, nakon gradske promocije 20.6. u Ateljeu Ismeta Mujezinovića. Tuzla je univerzitetski grad koji traje u apsurdu od svega nekoliko knjižara u kojima se stvarno prodaju knjige. Stoga je značaj ovog okupljanja prevelik za naše posrnulo društvo – ogrezlo u „kupovnim diplomama“, stranačkim sinekurama i „bijelim hljebovima“ mimo pekara.
Šta posjetioci mogu očekivati na Vašoj promociji? Hoće li biti razgovora s publikom, potpisivanja knjiga ili nekih posebnih sadržaja?
Susret sa publikom je moguć samo ako je bude. Posjetiteljke i posjetioci trebaju očekivati moju veselost zbog toga što ćemo zajedno podržati grandiozni Konjuh. Razgovaraćemo otvoreno, a ukoliko se nakon svega usudite kupiti knjigu „Konjuh: istine, sage i haberi o vilinskoj gori“, uživaćete u mom švrakopisu i posveti, ha, ha, ha…
Šta biste poručili mladim ljudima koji žele pisati, ali još uvijek nisu napravili prvi korak?
Mladi ljudi: „Prvi korak za pisanje je čitanje, čitanje i čitanje. Potom čitanje, čitanje, čitanje… Nakon toga, primjetićete da riječi iz vas izlaze odveć prirodno, nimalo usiljeno. Za prvu knjigu trebate pronaći ozbiljnog urednika koji zna vrijednost makulature. To je alat uz koji vi i vaša knjiga postajete samo bolji, a urednik samo omraženiji.
Za kraj, pozovite naše čitatelje da posjete Vašu promociju i Sajam knjige u Tuzli. Zašto ne bi trebali propustiti ovaj događaj?
Drage čitateljke i čitatelji, dođite na Sajam knjige u Tuzli i besplatno uživajte u mirisima knjiga i riječima čarobnjaka koji ih predstavljaju. Urbane motorijade i Kaleidoskop su prošli, Panonska jezera će već biti pomalo hladnjikava, a odlazak na turbofolk-sijelo je svakako „bacanje“ i para i vremena. I ne zaboravite, jedino na Sajmu knjige u Tuzli možete „kupiti“ prijateljstvo za svega 20 ili 25 KM.
